Zanimljivo putešestvije Fočaka učitelja Radislava Kovača

OD PLJEVALJA DO VIŠEGRADA I ROGATICE

ROGATICA – Radislav Kovač, poznatiji po nadimku Učo (81) je rođen u Foči, selo Orahova. Najveći dio radnog i životnog vijeka proveo je i penziju zaradio u Pljevljima i Višegradu, a penzionerske i staračke dane provodi u Domu za starije osobe „Sunce“ u Rogatici.

Nakon završene učiteljske škole u Foči 1965. u Pljevlja sam, priča Učo, po tadašnem dekretu, kako je tada raspoređivan deficitarni kadar među kojima su bili i učitelji, otišao u Pljevlja i tamo ostao do 1974. Pošto sam se oženio Milicom Milisavljevbić, tekstilnim tehničarom, iz Višegrada, idući onom narodnom „odakle si – odakle mi je i žena“, službu učitelja na području Pljevalja napustio sam i prešao u Višegrad, u Osnovnu školu sada sa nazivom „Petar Kočić“ u kojoj sam sačekao i penziju na kraju školske 2017/2018. godine.

Uz rad sa osnovcima iz učionice završio sam pedagošku akademiju i stekao zvanje nastavnika fizičkog vaspitanja, ali sam i dalje ostao da radim kao učitelj sa osnovcima nižih razreda kada sam i dobio tradicionalno omiljeni nadimak „Učo“, jer su mi se kako sam stario tako obraćali ne samo moji učenici nego i njihovi roditelji i kolege u zbornici i van nje.

I ja se zbog tog nadimka nisam nikad ljutio. Naprotiv, time sam se ponosio, jer, sve što sam u životu lijepog doživio vezano je za učionicu, tablu, kredu i spužvu, naglašava Učo, koji zamoli da ovo Učo ma gdje se našlo uvijek treba da ide sa velikim slovom uz napomenu da on, ako bi se ponovo rodio i birao zanimanje opet bi to bio učitelj. Jer, po njemu, nem ništa bolje nego kad kao penzioner šetaš ulicom i priđe ti momak k'o brdo ili gizdava djevojka i pozdravi te sa „dobar dan Učo“. Bili ste mi učitelj više godina, jesi li me zaboravio“? Ili, dok sjediš u kafani a dođe ti kafa od nekadašnjeg učenika i vrati te u neka davna mlađa vremena, velika je to stvar, kazuje Učo Kovač.

Meni je, dodaje on, veliko zadovoljstvo i čast što i sada kada sam ovdje u Domu staraca, dobijem putem telefona čak i iz najudaljenijih zemalja Evrope i svijeta ili na neki drugi način pozdrav od mojih bivših učenika koji se interesuju za moj život i zdravlje. Kad im kažem da sam dobro, stičem dojam da ih to raduje.

I zaista meni je ovdje dobro. To što se teško krećem i pomalo pobolijevam „krive“ su moje godine. Inače, ovdje sam stekao nove prijatelje i poznanike, ali mi puno nedostaju i moje bivše kolege i prijatelji iz Višegarda poput kolege Milovana Vidakovića, Lenke Buzaljko, Zore Rađen i nekih drugih sa kojim sam često pio kafu i u razgovorima vraćali sjećanja na nekadašnja vremena. Fali mi i Drina i ćuprija u Višegradu. Fali mi Rzav i Butkove stijene, fali mi mnogo što šta iz prošlih vremena kada sam bio mlad i zdrav.

Učin put do dolaska pod okrilje Doma za starija lica u Rogatici bio je posut i trnjem. Tokom 2001. godine od bolesti bubrega, umrla mu je životna saputnica, njegova Milica, koja mu je rodila dvoje djece – kćerku Natašu 1969. i sina Nebojšu 1970.

Zajednički sa svojom Milicom podigli su djecu i ona su otišla svojim životnim stazama. Nebojša je u Kragujevcu, a Nataša u Koblancu u Njemačkoj. Imaju svoje porodice i žive svoj život uz stalno interesovanje za život i zdravlje i oca koji je ostao sam i sada, kako reče, živi od uspomena i za svoje troje unučadi.

Da kod Uče na početku osme decenije života ipak nije sve kako je on želio, dokaz su štaka i štap uz koje se kreće.

Dobro je ovo, kazuje on. Ja sam skoro godinu dana bio u invalidskim kolicima. Zaboljele su me noge i nisam mogao na njima stajati. Uz pomoć ljekara koji su mi operisali oba koljena, Boga i osoblja ovog Doma, moje sadašnje kuće, ja sam se ponovo nanožio i evo me krećm se. Istina sporo, ali se krećem hvala Bogu i ljudima. Nadam se da će biti još i bolje, optimistički reče Učo Radislav Kovač, koji zamoli da se u njegovo ime zahvalimo kompletnom osoblju od direktora Radomira Ćućule do higijeničarki u Doma „Sunce“, koji se o štićenicima, i u ova kokuzna vremena, brinu kao da smo im najrođeniji.