Tupeša: Sitničariti da li ima tragova mlijeka u namirnicama, a ne pričati sa komšijom je post osude, a ne post spasenja

© radiofoca.com

Post je poziv na odricanje od sebe samoga, na samoprevazilaženje, što podrazumijeva odricanje od svoje volje i svojih djela, od zlih pomisli i svega što čovjeka udaljava od Boga, a uzdržavanje od hrane praćeno molitvom potpomaže i doprinosi tome, ističe u razgovoru za Radio Foču profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Foči Nenad Tupeša.

Profesor liturgike, a po svešteničkom činu protojerej-stavrofor, kaže da tjelesni podvig – odricanje od hrane i duhovni podvig- usrdna molitva i učvršćivanje u svetim vrlinama, jedan bez drugog ne mogu i da bi post bez jednog od njih bio nepotpun.

Najposnija hrana može se učiniti mrsnom, kao i mrsna posnom- sve je u glavi čovjeka, ističe Tupeša i napominje da je potpuno nevažna stvar i ničemu ne doprinosi  gledati da li postoje tragovi mlijeka u nekoj namirnici.

“Ne smijemo da ocjeđujemo komarca, a kamilu proždiremo, kako kaže Jevanđelje. Da gledamo da li ima tragova mlijeka u nečemu ili da li je ova hrana sto posto posna, da li je posni sir posni ili mrsni, a da tamo s pola komšiluka ne razgovaramo, ne nazivamo Boga ljudima koji pored nas prolaze, postimo, a ne nalazimo za shodno da dođemo u hram, i ako dođemo osudimo pola crkve što je ovaj stao ovdje, od takvog posta nema koristi, to je post osude, a ne spasenja“, upozorava teolog.

Svjedoci smo, navodi Tupeša, da se mnoge stvari formalizuju, pa i post, kada se svodi samo na razmišljanje o hrani, šta ćemo jesti, kada i kako ćemo jesti, koju vrstu hrane.

“Konzumiranje posne hrane strogo treba razlikovati od posta- to nije post. Post upravo ima suprotan efekat, da kaže čovjeku da je biće koje je stvoreno na takav način da jede da bi živjelo, a ne da živi da bi jelo. Ukoliko samo razmišljamo o hrani, mi zapravo živimo da bismo jeli, pa makar to bila i posna hrana, umjesto da bude obrnuto- da jedemo onoliko koliko nam je potrebno da bismo živjeli. Čovjek je u postu pozvan ne da razmišlja o hrani, nego da se oslobađa od viška hrane koju van posnog perioda unosi i koristi, i naravno na takav način se upodobljuje jednom drugom novom čovjeku, koji je u njemu, da bude biće podviga, koje je slobodno čak i od samoga sebe”, priča Tupeša.

Profesor Bofgoslovskog fakulteta ističe da odricanjem od hrane, čovjek treba da dođe do tog nivoa da svome biće može da kaže “ne” onda kada mu se nešto jede ili pije, da pokaže da je on gospodar nad sobom, a ne da hrana ili priroda ovoga svijeta gospodari nad njim.

Post kao i svaka vrlina i crkvena zapovijest ne može da se stekne odjedanput, već je potrebna navika, da bude stil našega života, a kada to postane onda nećemo mnogo razmišljati šta će biti na stolu.

“U svemu je potrebna postupnost, a naravno da metod i strogoća posta nije opšteuniverzalan, jer se ljudi razlikuju- imate stare, bolesne, djecu koja žele da poste, a ako im naložite da poste na vodi unaprijed je taj post osuđen na propast”, pojašnjava Tupeša.

Crkva bogočovječanskim razumom, dodaje on, sagledava svakog čovjeka kao zasebnu ličnost i određuje mjeru njegovog posta.

“Pa čak i kada se dešava da neko počne post, pa ga prekine iz nekog razloga, pa nastavi, sve je to dobra duhovna vježba i čovjek treba da istrajava, da se vježba u postu, pa makar i ne mogao da izdrži od početka do kraja, a Gospod će kada postoji želja i volja dodati da taj post jednom dobije svoj početak i kraj. Najlakše bi bilo reći da je to grijeh, da to nije pravi post, a pitanje je šta je pravi post i kod nas sveštenika koji postimo, da li su sve dimenzije posta uključene”, ističe Tupeša.

S druge strane, dodaje Tupeša, Hristova priča iz Jevanđelja, koju je narod lijepo pretočio u izreku “Grijeh na usta ne ulazi, već iz usta izlazi”, a koja se ne odnosi na posnu i mrsnu hranu, često se zloupotrebljava kao izgovor da se ne posti.

„Da je tačan taj izgovor naroda koji ne želi da posti ili iz nekih razloga ne praktikuje disciplinu posta, Gospod se za svoju spasonosnu propovijed ne bi pripremao postom 40 dana u pustinji. Sveti prorok Mojsije ne bi postio 40 dana prije dobijanja zakonodavstva, tako isto Sveti prorok Ilija i mnogi drugi“.

Pad Adamov se desio kušanjem kroz hranu i post je, ističe Tupeša, upravo vraćanje u prvobitno dostojanstvo čovjeka, jer čovjek gospodari nad svim, pa i nad samim sobom, a to znači i nad hranom i materijalnim svijetom.

“Uzdržanje od jake hrane ima cilj da suzbije strasti u čovjeku, jer jaka hrana i piće pobuđuju strasti u čovjeku. Čovjek kada se najede mesa i napije vina, u njemu počinju da bujaju strasti i kojekakve pomisli koje teže da se pretoče u djelo. Sit stomak porađa strasti, i čovjek počinje da mašta ne po Duhu Božijem, nego po duhu ovoga svijeta, po zlim bijesima i zato je Gospod ustanovio uzdržanje od hrane kao početnu fazu gospodarenja nad svojim stomakom, što znači početnu borbu protiv strasti koje su najčešće proizvod hrane“, pojašnjava profesor.

Potrebno je truditi se da se drži post, pa makar i najblaži, prema svojim moćima, i da se uz post dolazi na svaku liturgiju, što je njegov osnovni smisao.

„Post imaju i druge religije, post nije samo fenomen hrišćana, ali je kod nas punoća posta upravo u tome što nas dovodi do sjedinjenja sa Hristom u pričešću“, istakao je Tupeša.

U savremenom društvu post može da podrazumijeva i uzdržavanje od mobilnih telefona i društvenih mreža, a to bi posebno trebalo da se odnosi na djecu. Ukoliko žele da poste, bilo bi poželjnije i korisnije da djeca ostave telefon i smanje upotrebu društvenih mreža i igrica, što im je, poručuje Tupeša, vjerovatno teže nego da se uzdržavaju od mrsne hrane.