Siniša Stojančević iz Rogatice, pčelar hobista za primjer

12.06.2016.

Sinisa Stojancevic (1)

PEKMEZ BOLJI OD FALSIFIKOVANOG MEDA

ROGATICA – Iz porodičnih razloga sa 15 godina starosti i završenom osmogodišnjom školom, iz Visokog, gdje je rođen, Siniša Stojančević došao je 1980. u rogatičko prigradsko naselje Plješevica. Školovanje je nastavio u Srednjoškolskom centru u Rogatici i stekao zvanje mašinskog tehničara, koga je vremenom zamijenio poslom krim. tehničara u Policijskoj stanici u Rogatici iz koje će, krajem ove godine, poći u zasluženu penziju.

Ovo, ipak, nije priča o Stojančeviću kao policajcu, nego o jednom od najuspješnijih pčelara iz hobija kojim se on bavi od dolaska u Plješevicu i njegove 15-te godine.

– Moji u Visokom nisu imali pčele i moja dječija predznanja o ovom korisnom insektu i pčelarstvu kao grani privrede bilo je na nivou onog što sam kroz nastavu čuo tokom osmogodišnjeg školovanja, počeo je priču Stojančević i dodaje:

– Nekako uporedo sa mojim dolaskom u Plješevicu i djed Vladimir Ikonić, tetak moje majke, tražeći pogodnije mjesto za svoj skroman pčelinjak, iz Donjeg polja u Rogatici preselio ga je u Plješevicu. Pošto je djed Vladimir u društvu prijatelja Aćima Elete često dolazio u obilazak pčelinjaka i ja sam se polako počeo interesovati za taj posao. Trčkarao sam oko njih i uz to slušao njihove komentare o pčelama, medu i ostalom oko uzgoja i zaštite pčela. Jednom prilikom sam čuo i njihovu konstataciju „ovaj mali,misleći na mene, će u budućnosti postati dobar pčelar“. Mene je to radovalo i sve češće sam boravio u njihovom društvu i pomagao kad rade oko pčela. To je vjerovatno bio razlog da mi čika Vladimir pokloni jedan roj. Time me je definitivno “kupio“ i ja se otisnuh u pčelarske vode u kojim sam evo već više od 35 godina. Pčelarstrvo mi je hobi bez koga sebe ne mogu da zamislim. U pčelinjaku i uz zujanje pčela, kao najljepšu muziku, bih mogao i spavati.

– Kao početnik sam pčelario sa DB košnicama. Vremenom sam prešao na LR-ove sa dva, pa zavisno od paše, i više nastavaka. Moj maksimum u broju košnica bio je oko 90, a minimum tri, koliko mi je izašlo iz zime 2010, od 60-tak sa koliko sa ušao u tu zimu. Ostale su stradale od medljike i teške zime zbog koje pčele nisu mogle izlaziti radi pročišćavanja, kazuje ovaj sada već iskusan i poznati pčelar.

Danas u mom pčelinjaku imam toliko društava da mogu nesmetano koristiti podsticaje koje daje država i lokalna zajednica.

Sinisa Stojancevic (3)

Inače, naglašava on, njegova deviza je držati jako u zdravo društvo. U zimu nipošto ne ulaziti bez temeljite pripreme već u periodu avgust – septembbar uz obavezno najmanje 20 kilograma meda u svakoj košnici. To je garancija da pčele od gladi neće stradati. Uz to svako društvo treba držati u higijenski dobrim uslovima, a to će reći na vrijeme zamijenom stare novom marticom, novom košnicom i saćem, ramovima i ostalom pčelarskom opremom. Stare košnica, pogotovo od bilo čega uginulih društava, treba dezinfekovati, a ja ih spaljujem kao najsigurnije sredstvo u borbi protiv bilo koje pčelinje bolesti. Pogotovo to treba raditi od amaričke kuge, koja se i na našem području tu i tamo i s vemena na vrijeme pojavljuje.

To je Stojančevićev savjet pčelarima, a potrošačima meda, koji je uz rojeve njegov jedini proizvod, da isključivo kupuju prirodni med i od provjerenih pčelara, Po njemu, bolje je proizvesti i djeci davati domaći pekmez od jabuka, krušaka ili šljiva, nego falsifikovani med koga, nažalost, na policama granapa i supermarketa ima sve više.

Kako u pčelinjaku tokom skoro cijele godine ima posla, a s obzirom na to da je Siniša zaposlen, maksimalno ga u radu sa pčelama pomaže supruga Vesna. Moje je da uzmem med iz košnice, a sve ostalo je u supruginim rukama. Kod nje su i pare koje zaradimo, a hvala Bogu i pčelama, bude i lipepih para. Zahvaljujući i tome, tu je lijepa i velika kuća, kola, dvije kćerke na fakultetu…, kazuje Stojančević.

Neki pčelari hvale prošlu godinu. Meni je bilo dobro boljih, pogotovo prije posljednjeg rata kada sam vadio i po 35 kilograma od jednog društva. Možda je razlog i to što sam ja selidbu većine mojih košnica obavio rano na Mandru, na oko 1000 metara nadmorske visine i 20-tak kilometara od stacionara, gdje ih i inače svake godine selim, a gore je neočekivano bila loša i livadska i šumska paša.

Ova godina bila je dobro počela, pogotovo u martu.Ali, vrijeme u aprilu sve je pokvarilo i to će se sigurno odraziti na prvu berbu meda.

Ono što je zamimljivo, Stojančević tvrdi da mu roj nikad nije pobjegao. Primjenom vještačkog razrojavanja on to na vrijeme spriječi bilo da formira nove košnice, pojača slabije ili jednostavno proda.

Stojančević sanduke i ramove za saće kupuje od Gavre u Ugljeviku, a poklopce i podnjače sam pravi. Za svoje potrebe proizvodi matice, a višak rojeva u posljenje dvije godine, kao registrovani pčelar, plasirao je drugim pčelarima putem Japanske razvojne agencije „JICA“ (Džajka), kojoj je samo prošle godine isporučio 20 rojeva i svi su završili kod pčelara početnika ili sa malim brojem društava, na području opštine Rogatica.

Da bi mogao pratiti i sve što treba primijeniti na planu uzgoja i posebno zaštite pčela, Stojančević puno čita raspoloživu literaturu. Osim toga prisustvuje svakom predavanju koje organizuje njegovo matično udruženje „Sat“ u Rogatici, obilazi sajmove i gdje god mu se, kako reče, ukaže prilika po nešto „ukrade“ od iskusnijih pčelara.

Sinisa Stojancevic (2)

HEMIJA I PČELARI

Kako se hemija sve više primjenjuje u voćarstvu i ratarstvu Stojančević strepi za budućnost pčelarstva. Po njegovom mišljenju, problem bi mogli da donesu malinari, kojih je u Rogatici sve više. Jer, na primjer, kazuje on, ja nisam vidio pčelu na cvijetu krompira, ali znam da na cvijet maline pčela rado slijeće. Tu vreba opasnost i morala bi da bude čvršća saradnja na relaciji malinari – pčelari, kazuje ovaj iskusni pčelar i dugogodišnji član Upravnog odbora Udruženja „Sat“ u Rogatici.