Kakvo je bilo i kakvo je danas povjerenje u javnu riječ?

Nema na svijetu profesije koja se više zaklinje u istinu, u kojoj se vjeruje da služi istini- nego što je novinarstvo. Svake novine se zaklinju u objektivnost, pravdoljubivost i istinitost.

Snaga i moć javne riječi među najjačim su društvenim afrodizijacima: svako bi ih rado imao i svako se boji da ih drugi nema previše. Tako traje borba neprestana. Novine, radio i televizija su ogledalo društva. U kojoj je mjeri ono demokratično i spremno na otvorenost, u toj su mjeri svestrani i otvoreni javni mediji. I obrnuto.

Sposobnost komunikacije da aktivira, socijalizuje, homogenizuje, pa čak i adaptira ljude njihovoj sopstvenoj kulturi; uvijek je bila precjenjivana. Da li sredstva komunikacije imaju tako snažan društveni uticaj da mogu svoju publiku da natjeraju da misli i da se ponaša na određeni način? Štampa nije samo mediji nego i politička snaga, jača od političkih partija, „koja može da dejstvuje na društvenu svijest i veoma progresivno i veoma reakcionarno.“

U trci za prestižom objavljuje se neprovjereno; nasrće na ličnosti izmišljenim argumentima, a poslovična je već postala izjava urednika tiražnog lista: kada čuje da u grmu nešto šuška, prvo puca pa onda gleda šta je!

Osnovni zahtjev demokratije je da svako slobodno, po svom viđenju i osjećanju, može o svemu da kaže svoju riječ; svi moraju imati jednako pravo.

Kakvo je bilo i kakvo je danas povjerenje u javnu riječ? Ima li, kako i koliko, efekta i praktične vrijednosti javno izgovorena pohvala ili kritika? Raste li ili opada opšta društvena osjetljivost na javni govor mržnje? Da li taj govor znači eventualni pad povjerenja u javnu riječ i jačanje negativnog odnosa, ili se shvata kao izraženo nezadovoljstvo zato što se dosledno ne ostvaruje.

Javno utvrđene i dokazane greške i zloupotrebe ne smiju da prolaze bez odgovarajućeg zvaničnog reagovanja. Pozitivnog ili negativnog. Mediji nisu, i ne smiju biti pomoćni organi državnih službi, političkih stranaka i foruma.

Fond za humanitarno pravo izražava zabrinutost zbog govora mržnje koji koriste pojedini mediji u cilju vrijeđanja ili omalovažavanja političkih neistomišljenika i pripadnika manjinskih grupa. Često se značenje riječi kritika poistovjećuje sa riječju mržnja. A to znači da se svaki onaj koji nekoga kritikuje za greške ili nepravde izlaže da bude optužen za mržnju. A to je veoma pogrešno.

Osnovno ljudsko pravo svakoga je da mrzi bilo koga i da to javno iznese, dokle god ne postoji očigledna i direktna prijetnja po bezbijednost ličnosti i imovine.

U vrijeme Tita i jednopartijskog sistema tačno se znalo šta se smije javno izjaviti i objaviti u medijima. Kada su komunisti četnike nazvali koljačima, zvijerima, gibaničarima i slično, to nije tretirano kao „govor mržnje“; kada su veći i manji partijski funkcioneri preživjele jadnike s Golog Otoka javno nazvali bagrom, Staljinovim plaćenicima i sl. To nije tretirano kao „govor mržnje“. Kada jedna stranka javno omalovažava drugu to opet nije tretirano tako.

Društvena kritika je neophodan uslov progresa i demokratičnosti života. Problem nastaje onda kada ta kritika preraste u beskrupulozan govor mržnje.

On ujedno postaje i oružje političke borbe za vlast. Bude li se nastavilo ovakvo stanje u medijima, izlaz će se teško nalaziti. Već se govori o totalnoj degradaciji javne riječi, gubljenju mjere u načinu i sadržajima saopštavanja, spuštaju se na nivo ispod koga je već teško ići.

Nekada davno Andrić je rekao: „ Takvi smo mi ljudi, jednom mjerom mjerimo riječ kada je upućujemo ljudima oko sebe, a posve drugom kada nas ta ista riječ, vraćena, udari u lice. A stvar bi bila uredu kada bismo, upućujući riječi drugome, imali bar deseti dio one osjetljivosti koju pokazujemo primajući tu istu riječ upućenu nama.“