Priča kroz mjesto, kulturu i vrijeme

04. novembra 2011. 058.ba

Višegrad - panorama

Foto: Ivan Smith

GRAD, SKLUPČAN UZ DRINU „ŠTO VJEKOVIMA TEČE“…

„Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspije da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nijemom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ostaje u njegovom sjećanju.“ Ivo Andrić, Na Drini ćuprija

Vremenom sam sve sigurnija da svaki novi izlet za mene, a vjerovatno će se sa mnom složiti mnogi ljubitelji turizma i putovanja, predstavlja iskustvo slično malom otkriću, čitanju dobre knjige ili traženju utočišta u koje ćemo se skloniti iz vreve svakodnevice…

S tim željama i ubjeđenjem krećemo i ovog vikenda.

Sunčano jutro, jesenji oktobarski dan. Vesela grupa studenata Banjalučkog univerziteta, nazdravlja uz dunju, kleku, jabuku i domaću prepečenicu i tako osnažena „vitaminima“ kreće u susret novim pohodima. Nimalo blizu, ali sa velikom željom da upoznaju grad koji kako sami kažu „ima dušu“.

Po planu stižemo u Sarajevo, gdje odmaramo kod Stare pravoslavne crkve. Prvi put se u turskim spisima pominje 1539. godine, no pretpostavlja se da je izgrađena na temeljima jedne još starije crkve. Priubljena je uz kamen, kao utočište dušama stradalnika turskih vremena i iskušenja savremenim vjernicima. Osvrćemo se u unutrašnjosti crkve, gdje zapažamo brojne rukopise, liturgijske i umjetničke eksponate. Uživamo u blagodetima ovog dana i otkriću još jednog vidika koji nećemo dugo nositi u pogledu i kutka gdje se može mo susresti sa sobom i tišinom. Palimo svijeće za duše umrlih i zdravlje živih i krećemo dalje.

Višegrad nas dočekuje tišinom. Ovo je i naša odrednica. U želji da znamo što više, a upoznamo ljepote naše Republike, došli smo prohodati Andrićevom stazom, udahnuti zrak po višegradskim proplancima i pomoliti se u manastiru Dobrun, nedaleko od Višegrada. Tišina, čemer… sagorjela prošlost, zatamljena budućnost. I oni koji su tu, koji žive, vole svog grad. To se ne može sakriti.

Prije ulaska u grad, sa desne strane Drine, vide se okrugle udubine, sve dvije po dvije, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja natprirodne veličine; oni idu odozgo sa starog grada, spuštaju se niz liticu do rijeke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gdje se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.

Djeca, koja duž te kamenite obale, love sitnu ribu, znaju da su tio tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji živjeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao i zemlja, a konji su bili, kao i junaci džinovskog rasta. Samo, za srpsku decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Marko Kraljević tamnovao gore u Starom gradu pa pobjegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska djeca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit’ je mogao biti („jer odakle vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!“), nego Đerzelez Alija na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao što je i poznato prezirao skele i skeledžije i preskakao rijeke kao potočiće. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i jednio i drugi ubjeđeni u tačnost svoga vjerovanja. I nema primjera da je iko ikada uspeo da koga razuveri ili da je ko promjenio mišljenje. To su višegradske legende, prije samog ulaska u grad.

Lagano, ulazimo u grad. Lijevom obalom Drine, idemo ka gradu. Uzbudljivi. Studenti su zadivljeni ljepotom domaćinstava, dvorišta i mirisa opalog lišća koji nas prati. U kapijama pustih dvorišta dremaju po koji pas i mačka, a osmjesi ljudi koji tu žive nisu se mogli sakriti. Sunce bukti na zapadu, a mi na malom mostu, ispod kojeg protiče rijeka Rzav. Dočekuju nas Višegrađani, market, prodavnice… Lijep restoran nedaleko od Rzava, kojem se treba vratiti. Punih stomaka i glava od viđenog, pređenog i popijenog idemo u susret nečeg novog o čemu svi pa i „zapadnjaci“ često govore. Uspjeli smo vidjeti djelić grada koji se svakodnevno izgrađuje. Riječ je o Andrićgradu. Grad u gradu. Teško je opisati na koliko lijepom mjestu se prave brojne građevine, na samom ušću Rzava u Drinu. Čovjek da bi osjetio ljepotu, mora doći i vidjeti, opipati kamen i laganim korakom doći do čuvene Ćuprije.

Veličanstven most. Gradio ga je najveći neimar tog vremena Kodza Mimar Sinan. Ovu veličanstvenu građevinu u romanu „Na Drini cuprija“ opisao je Ivo Andrić, koji je 1961.godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ljepotu pogleda osjetili smo tek kad smo se popeli na obližnje brdo i posmatrali Grad, koji izgleda sićušan, a ko zna koliko se vremena Drina borila da nađe sebi put između dva brda.

Ljepota nisu samo dvije različite rijeke neobične i različite po izgledu, a ipak imaju nešto zajedničko u sebi i kao da ulaze u sastav šumaraka i gustih šuma, njiva i strmeni, a sve zajedno predstavlja ljepotu koju treba doživjeti.

Da, ljepota je jedna od odlika višegradskog kraja, ali ni surovosti prirode ne izostaje. Jer, kako drugačije shvatiti promjenu plavo – zelene ljepotice koja se gotovo svakog proleća i jeseni pretvara u svoju suprotnost – nadolazi, bjesni i udara u ćupriju, u želji da je satre, a ne uspjeva.

Jedva čekamo da pogledamo Višegrad sa čuvenog Bikavca! U glavi nosimo melodiju stare pjesme i vidimo zeleno brdo i klupu i Njega kako sjedi i čeka… “Evo sam ti doš’o…“ A nje nema, pa nema… a sve je kao nekad!

I zato, u Višegradu ništa nije kao nekad, osim čuvenog mosta, Drine i dobre hrane. Ali je to dovoljno da se vratite čudesnoj Andrićevoj kasabi i Ćupriji ponikloj na nevinim žrtvama, nejakoj djeci, Stoji i Stojanu, na nemom Radisavljevom bolu i umijeću Rada Neimara da Sokolovićevu zamisao o spajanju Bosne i Istoka pretoči u veličanstvenu građevinu sa jedanaest lukova i kapijom na sredini…

Već pada prvi mrak. Višegrad sija. Odlazimo u manastir Dobrun, koji se nalazi desetak kilometara od Višegrada. Stižemo na kraj liturgije, u manastir Dobrun. Novi konaci, moderan galerijski prostor, mala muzejska postavka, sviježe okrečeni zidovi, na drvetu nov sjaj… Istinu i rane čuva samo crkva. Rušena, obnavljana, poput mudre starice opire se novom sjaju, svjesna da je moćna i sa starim freskama i kamenim podom. Hram manastira Dobrun sagrađen je kao jednobrodna bazilika bez kupole i jednostavne je arhitekture. Temelj je zidan kamenom, a hram sedrom. Monasi koji u Dobrun stigli krajem prošlog vijeka, zajedno sa stručnjacima posebnu pažnju posvetili su živopisu hrama da bi freske, stare preko 650 godina, doveli u pristojno stanje.

O Višegradu, smo saznali mnogo. Milan, po prirodi znatiželjan razgovarao je sa domaćinima o životu u ovom gradu, o ljudima i istoriji, kao i bremenu koji nosi ovaj grad. I prije nego završimo ovo naše putovanje, nije zgoreg napomenuti da dragulji višegradskog kraja ostaju u našem sjećanju, sa željom da ponovo dođemo i obiđemo ljepotu višegradskog kraja.

Nekada davno čuveni Mika Antić je rekao: „Jer sa najdražim gradom je isto kao sa najdražom ženom. Nikada nećemo uspjeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je to tako vezalo“.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Autor: Jovana Borovčanin

Rođena je u Sarajevu, a osnovnu i srednju školu završila je u Višegradu. Diplomirala je u Banja Luci na Fakultetu Političke nauke, odsjek novinarstvo i komunikologija.

Pogledajte sve vijesti čiji je autor Jovana Borovčanin

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Oznake: