Priča kroz mjesto, kulturu i vrijeme

04.11.2011.
Višegrad - panorama

Foto: Ivan Smith

GRAD, SKLUPČAN UZ DRINU „ŠTO VJEKOVIMA TEČE“…

“Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspije da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nijemom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ostaje u njegovom sjećanju.” Ivo Andrić, Na Drini ćuprija

Vremenom sam sve sigurnija da svaki novi izlet za mene, a vjerovatno će se sa mnom složiti mnogi ljubitelji turizma i putovanja, predstavlja iskustvo slično malom otkriću, čitanju dobre knjige ili traženju utočišta u koje ćemo se skloniti iz vreve svakodnevice…

S tim željama i ubjeđenjem krećemo i ovog vikenda.

Sunčano jutro, jesenji oktobarski dan. Vesela grupa studenata Banjalučkog univerziteta, nazdravlja uz dunju, kleku, jabuku i domaću prepečenicu i tako osnažena „vitaminima“ kreće u susret novim pohodima. Nimalo blizu, ali sa velikom željom da upoznaju grad koji kako sami kažu „ima dušu“.

Po planu stižemo u Sarajevo, gdje odmaramo kod Stare pravoslavne crkve. Prvi put se u turskim spisima pominje 1539. godine, no pretpostavlja se da je izgrađena na temeljima jedne još starije crkve. Priubljena je uz kamen, kao utočište dušama stradalnika turskih vremena i iskušenja savremenim vjernicima. Osvrćemo se u unutrašnjosti crkve, gdje zapažamo brojne rukopise, liturgijske i umjetničke eksponate. Uživamo u blagodetima ovog dana i otkriću još jednog vidika koji nećemo dugo nositi u pogledu i kutka gdje se može mo susresti sa sobom i tišinom. Palimo svijeće za duše umrlih i zdravlje živih i krećemo dalje.

Višegrad nas dočekuje tišinom. Ovo je i naša odrednica. U želji da znamo što više, a upoznamo ljepote naše Republike, došli smo prohodati Andrićevom stazom, udahnuti zrak po višegradskim proplancima i pomoliti se u manastiru Dobrun, nedaleko od Višegrada. Tišina, čemer… sagorjela prošlost, zatamljena budućnost. I oni koji su tu, koji žive, vole svog grad. To se ne može sakriti.

Prije ulaska u grad, sa desne strane Drine, vide se okrugle udubine, sve dvije po dvije, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja natprirodne veličine; oni idu odozgo sa starog grada, spuštaju se niz liticu do rijeke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gdje se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.

Djeca, koja duž te kamenite obale, love sitnu ribu, znaju da su tio tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji živjeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao i zemlja, a konji su bili, kao i junaci džinovskog rasta. Samo, za srpsku decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Marko Kraljević tamnovao gore u Starom gradu pa pobjegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska djeca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit’ je mogao biti („jer odakle vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!“), nego Đerzelez Alija na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao što je i poznato prezirao skele i skeledžije i preskakao rijeke kao potočiće. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i jednio i drugi ubjeđeni u tačnost svoga vjerovanja. I nema primjera da je iko ikada uspeo da koga razuveri ili da je ko promjenio mišljenje. To su višegradske legende, prije samog ulaska u grad.

Lagano, ulazimo u grad. Lijevom obalom Drine, idemo ka gradu. Uzbudljivi. Studenti su zadivljeni ljepotom domaćinstava, dvorišta i mirisa opalog lišća koji nas prati. U kapijama pustih dvorišta dremaju po koji pas i mačka, a osmjesi ljudi koji tu žive nisu se mogli sakriti. Sunce bukti na zapadu, a mi na malom mostu, ispod kojeg protiče rijeka Rzav. Dočekuju nas Višegrađani, market, prodavnice… Lijep restoran nedaleko od Rzava, kojem se treba vratiti. Punih stomaka i glava od viđenog, pređenog i popijenog idemo u susret nečeg novog o čemu svi pa i „zapadnjaci“ često govore. Uspjeli smo vidjeti djelić grada koji se svakodnevno izgrađuje. Riječ je o Andrićgradu. Grad u gradu. Teško je opisati na koliko lijepom mjestu se prave brojne građevine, na samom ušću Rzava u Drinu. Čovjek da bi osjetio ljepotu, mora doći i vidjeti, opipati kamen i laganim korakom doći do čuvene Ćuprije.

Veličanstven most. Gradio ga je najveći neimar tog vremena Kodza Mimar Sinan. Ovu veličanstvenu građevinu u romanu „Na Drini cuprija“ opisao je Ivo Andrić, koji je 1961.godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ljepotu pogleda osjetili smo tek kad smo se popeli na obližnje brdo i posmatrali Grad, koji izgleda sićušan, a ko zna koliko se vremena Drina borila da nađe sebi put između dva brda.

Ljepota nisu samo dvije različite rijeke neobične i različite po izgledu, a ipak imaju nešto zajedničko u sebi i kao da ulaze u sastav šumaraka i gustih šuma, njiva i strmeni, a sve zajedno predstavlja ljepotu koju treba doživjeti.

Da, ljepota je jedna od odlika višegradskog kraja, ali ni surovosti prirode ne izostaje. Jer, kako drugačije shvatiti promjenu plavo – zelene ljepotice koja se gotovo svakog proleća i jeseni pretvara u svoju suprotnost – nadolazi, bjesni i udara u ćupriju, u želji da je satre, a ne uspjeva.

Jedva čekamo da pogledamo Višegrad sa čuvenog Bikavca! U glavi nosimo melodiju stare pjesme i vidimo zeleno brdo i klupu i Njega kako sjedi i čeka… “Evo sam ti doš'o…“ A nje nema, pa nema… a sve je kao nekad!

I zato, u Višegradu ništa nije kao nekad, osim čuvenog mosta, Drine i dobre hrane. Ali je to dovoljno da se vratite čudesnoj Andrićevoj kasabi i Ćupriji ponikloj na nevinim žrtvama, nejakoj djeci, Stoji i Stojanu, na nemom Radisavljevom bolu i umijeću Rada Neimara da Sokolovićevu zamisao o spajanju Bosne i Istoka pretoči u veličanstvenu građevinu sa jedanaest lukova i kapijom na sredini…

Već pada prvi mrak. Višegrad sija. Odlazimo u manastir Dobrun, koji se nalazi desetak kilometara od Višegrada. Stižemo na kraj liturgije, u manastir Dobrun. Novi konaci, moderan galerijski prostor, mala muzejska postavka, sviježe okrečeni zidovi, na drvetu nov sjaj… Istinu i rane čuva samo crkva. Rušena, obnavljana, poput mudre starice opire se novom sjaju, svjesna da je moćna i sa starim freskama i kamenim podom. Hram manastira Dobrun sagrađen je kao jednobrodna bazilika bez kupole i jednostavne je arhitekture. Temelj je zidan kamenom, a hram sedrom. Monasi koji u Dobrun stigli krajem prošlog vijeka, zajedno sa stručnjacima posebnu pažnju posvetili su živopisu hrama da bi freske, stare preko 650 godina, doveli u pristojno stanje.

O Višegradu, smo saznali mnogo. Milan, po prirodi znatiželjan razgovarao je sa domaćinima o životu u ovom gradu, o ljudima i istoriji, kao i bremenu koji nosi ovaj grad. I prije nego završimo ovo naše putovanje, nije zgoreg napomenuti da dragulji višegradskog kraja ostaju u našem sjećanju, sa željom da ponovo dođemo i obiđemo ljepotu višegradskog kraja.

Nekada davno čuveni Mika Antić je rekao: “Jer sa najdražim gradom je isto kao sa najdražom ženom. Nikada nećemo uspjeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je to tako vezalo”.