Dvadeset godina stub si Srpstva, srećan ti rođendan Republiko Srpska

09. januara 2012. 058.ba

Banja Luka noću

Tamo gdje najljepša se zora budi,
časni i ponosni žive dobri ljudi!

Prije 20 godina, na današnji dan stvorena je Republika Srpska. Čast mi je što živim u mojoj Republici sa mojom porodicom, rodbinom i prijatejima. Mi nemamo nostalgiju, mi smo u našoj domovini.

Danas, na Tvoj rođendan, draga moja Republiko odlučih napisati nekoliko riječi. O sebi, o mojoj dragoj domovini koju volim svim srcem svojim. Emocije su iz mene posebno izvirale, kao voda koja nadolazi. Kroz pregršt velikih, nesalomivih emocija govorim o Tebi. Ovdje živim, stvaram, učim i divim se ljepotama onoga što nas okružuje.

Svaka zemlja ima svoje doktore i manekene. Mi imamo najbolje naučnike, glumce, sportiste, doktore nauka. Cijenimo to. Mnogi mladi ljudi talentovani, uspješni, ambiciozni ostaju ovdje, da daju napredak otadzbini u kojoj su rođeni.

„Jel’ čuješ zvuk tišine, ovdje gdje je sve tako bučno, glasno?“ – pitala sam. I ne želeći da čujem odgovor, nastavila.

„Vidiš, prijatelju, postoje ljudi i trenuci kojima je tišina i mir sve u životu. Bez obzira na to da li je oko njih sve ispunjeno nekim glasovima. Ili bilo čime drugim. Tako ti je i u našoj državi.

Mala, ali lijepa. Puna običaja, tradicije, nesvakidašnjih ljudi. Republika Srpska ima dušu, jer ljudi koji tu žive su mirni, spokojni, zadovoljni. Nemaju puno, a ne traže previše.

I na kraju završene gimnazije, pružila mi se prilika ka odlasku iz moje zemlje. Ali, ne! Odlučih, ostajem ovdje, jer jedino ovdje sam svoja na svome. Nisam Bosanka, osjećaj je bio lijep. Studirati i biti sa svojim zemljacima.

Zakoračila sam u veliki grad svojom malom nogom i krenula u drugačiji život. U život koji je donio puno svega. I dobrog i lošeg. Ostavila iza sebe sve one dane provedene u mojoj provinciji. Griješim. U mojoj najljepšoj provinciji. Jedinom mjestu kome se uvijek vraćam. Ostavljajući najbliže. Neki su sumnjali u mene, neki su vjerovali da ću postići sve što želim. „Sposobna je ona, snaći će se ..“, majčine i očeve riječi su mi odzvanjale svakog dana u ovom gradu. I uvjerila sam ih da jesam. U inat onima koji nisu vjerovali, a uz dužno poštovanje onih koji su me podržavali. Znala sam da ovaj grad nudi sve. I tako sam ga i doživljavala. Banja Luka, glavni grad naše Republike.

Puštajući da mi vjetar prepliće svaki pramen moje kose posmatrala sam Banja Luku iz kutka koji je samo meni poznat. Onako nježno, sa ljubavlju. Ali eto, ovdje svako živi na svoj način. Neko za krišku hljeba, neko za novi mobilni telefon. Da ne kažem nešto više. Morala sam se prilagoditi svemu što sam svakodnevno posmatrala na ulicama ovoga grada. Bukvalno svemu. Čak i tome da sam iz malog grada, ali Bogu hvala ponosim se time. Ja bar imam neke ambicije, strpala sam u kofer svaku svoju dužnost i sve ispunila. Ovaj grad mi je pružio sve. Loše dane pamtim samo po tome što sam ih zaboravila, a dobrih se svakako rado sjećam. Iako već naviknuta na život ovdje, pamtim svaki dan života u gradiću kome sam poklonila svoje djetinjstvo. I kome se uvijek vraćam, da obradujem ljude koji me vole, da osjetim miris doma, bacim pogled na cupriju i krenem u nove pobjede.

Nekada je bilo drugačije. Dok su te naši očevi, stričevi, ujaci i braća stvarali bilo je teško. Sjećam se i tih dana.

Možda to i nisu bile godine iz kojih sam mogla nešto naučiti. Ali naučila sam. Dobro ponešto, priznajem. Ali kol’ko toliko. Dosta je. I hvala tim godinama bar na nečemu. Naučila sam da plač zbog nekupljene igračke i nije tako strašan. Ali tada se činio najgori. Da će sve stati ako ne dobijem novog plišanog medu ili onu barbiku, koja je samo mene čekala u izlogu.

Zanimljivo je to bilo. Ama baš sve.

Odrastajući, shvatila sam da se novcem ne mogu kupiti čast i poštenje. Hvala Bogu da ne mogu! Gdje bismo bili? U ništavilu. Sivilu. U svijetu punom nepravde. Naučila sam da je ispod svačijeg tvrdog oklopa neko ko želi biti cijenjen i voljen i da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim. Uistinu spektakularnim. Shvatila sam da ako činjenice ignorišem ili izbjegavam, da ih ne mijenjam. Zapravo da ne mijenjam ništa. Samo ja mislim da mijenjam. Naučila sam i to da koga sretnem, zaslužuje da ga pozdravim sa osmijehom. Kakav god da je. Samo se moj karakter ogleda u tome. Svjesna sam da dobre prilike nikada nisu izgubljene, jer neko će se uvijek poslužiti onima koje sam ja propustila. I neka će. Valjda tako treba. Ko će ga znati.

Sve je ovo djelić priče iz naše Republike. I zato hvala ti što postojiš! Da nam budeš još bolja, da u tebi vlada samo mir. Zbog onih koji su te stvorili i krvlju odbranili. Za našu djecu i ljepšu budućnost. Volimo te naša Republiko!

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Autor: Jovana Borovčanin

Rođena je u Sarajevu, a osnovnu i srednju školu završila je u Višegradu. Diplomirala je u Banja Luci na Fakultetu Političke nauke, odsjek novinarstvo i komunikologija.

Pogledajte sve vijesti čiji je autor Jovana Borovčanin

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: