VIŠEGRAD – U višegradska sela, nastanjena uglavnom staračkim domaćinstvima, danas malo ko ulazi. Ostali su im vjerni samo poštari, koji redovno zakucaju na vrata noseći penzije i račune.
Goran Tubić sa poštanskom torbom na ramenu tumara seoskim livadama i stranputicama punih 25 godina.
– Ova mi je najteža zima u životu. Cipele sam skinuo i obuo gumene čizme poslije nove godine i još ih ne skidam. Do seoskih kuća često prvi proprtim snijeg, a neki dan da bismo sigli u Veletovo tri električara i ja platili smo traktoristu da nas doveze u smetovima zavijano selo – priča Tubić.
Ovaj kršni delija, odgovoran prema svom poslu, ne priznaje da ima prepreka da obavi zadatak. Tako je, kako veli, 12. februara kad je snijeg od metar i po blokirao sela, sa komšijom Mijom Babićem pet sati lopatama probijao prtinu do bolesnog Svetozara Zarića u Dobrunskoj Rijeci.
– Morao sam to učiniti jer dvadeset dana niko nije došao do njegove kuće a lijekovi su mu bili neophodni. Obradovao se i penziji iako je nije tada imao gdje potrošiti – priča Tubić.
Ovaj poštar u zgradi pošte u Dobrunu uvijek ima na raspolaganju dva para gumenih čizama i isto toliko pari vunenih čarapa.
– Kad dođe vrijeme podjele penzija i kojekakvih računa onda dnevno prepješačim od 25 do 30 kilometara – govori Tubić.
Seoski poštar pun je priča o zgodama i nezgodama sa seljacima. Tako, kaže, svaki od njih želi bar pola sata da s njim posjedi, ispriča se, pita za novosti u gradu ali i kod komšija kod kojih ne može da dođe.
– Seljacima dođem kao neki dobrovoljni servis. Evo vidi u poštanskoj torbi pored čekova i računa nosim obavezno kafe, šećera, paklicu cigareta, rahatlokum ali i brifericu za ispitivanje struje i izolovane kombinirke da nekom starcu ili starici, ako mu je pregorio osigurač, popravim to i dovedem u normalno stanje – prisjeća se poštar Goran.
Seljaci često mole poštara, koji je omiljen u narodu, da nekom u drugo selo prenese za njih važnu poruku. Kao “poruči der Gvozdenu da imam junca za prodaju pa ako ‘oće da ga kupi da upari s onim svojim bikom”.
Starije kolege poštari pričali su mu da je ne tako davno poštar u selo morao da donese i tužnu vijest i telegram da je seljaku neko umro u bolnici “na aperaciji” ili u dalekom svijetu kao i vojni poziv za “rezervu” koja je ljude po tridesetak dana odvajala od zemlje i važnih seoskih poslova.
Najčešći važan gost kod domaćina u višegradskim selima nekad je bio poreznik, pa milicioner, šumar i poštar.
Seljaci su se od ovih službenika, kako su ih zvali, pribojavali pa su se trudili da na astal pred njih iznesu najbolju rakiju i neko meze.