Put za Višegrad

Branislav Makljenović - 28. februara 2012. 058.ba

Put za Višegrad

Budim se sa subotnjim jutrom. Sunce prosipa svoje zlatne perle po prozoru. Krmeljivim pogledom šaram po podnožju Varde. Naglo me podilaze žmarci. Poznati, prijatni zov za kretanjem. Uvjek spreman ranac, pričvršćujem na zadnji kraj bicikla. Stari drugar, kao osedlan konj, skoro da zarza od zadovoljstva. Čuvši da hoću do Višegrada biciklom, pa još starim putem, preko Bjelog Brda, majka se prekrsti i reče:

„Ubio me bog, ako si ti normalan“!
„Eh normalan, šta ti je to“? Smješkajući se, odgovaram pitanjem.
„Pa, kad se vraćaš? Hoćeš svraćati kod tetke Save? Sačekaj, da stavim malo kafe i još nešto“…
„Kupiću sve uzput, ne brini! Ajd, vidimo se večeras“!
„Bože sačuvaj, šta sam rodila“… Gunđajući, vrati se u kuću.

Zajahah dvotočkaša, pa dadoh nogama oduška. Veselo okretanje pedala, me spusti, kroz Ruđansku čaršiju, do mosta na rijeci Lim. Prešavši na drugu stranu rijeke, krenuh uzvodno, putem koji je pratio njenu krivudavost. Avgust se uzmirisao kao božija parfimerija. Prolazim kroz selo Sjeverin. Uglavljeno između obale Lima i kanjona riječice Sutjeske, dobrodušno mi namiguje otvorenim prozorima starih kuća. Nema mnogo auta, pa uspjevam da razaznam ptičije glasove i uživam u njihovom razgovoru. Već sam u Ustibru. Pređoh još jedan most. Selo rasječeno raskrsnicom puteva i granicom. Lim teče svojim putem, nesvjestan pograničnih prelaza. Sledim njegov primjer, ignorišući ih, takođe. Pitomom dolinom, nabreklom od plodova, prolazim šišteći gumama. Opet most, pa selo Mioče. Nešto veće od ostalih. Na putu, ispred škole, nekoliko dječaka igra fudbal. Gledaju me znatiželjno. Mahnem za pozdrav.

Grabim dalje, osjećajući sve jače sunce na leđima. Kaciga me štiti dovoljno. Malo znoja klizi niz pazuh. Kako minuti protiču, sve ljepši osjećaj mi puni pluća. Blesavi kez okačen na faci. Reflektujem sunce i mir. Takav promičem pored, prastarog zdanja, stanične zgrade, iz doba Austro-Ugarske. Odavno vozovi ne prolaze kraj nje. Nekad je ovuda jezdio gvozdeni konj, zvani „Ćiro“. Vidim auto saobraćajne policije. Umjesto otpravnika vozova, policajac zaustavlja četvototočkaše. Smanjih brzinu na 10km/h. Otkud znam…

Projahah kroz selo Uvac. Još jedna granica, ovaj put zvanični prelaz. I most na rijeci Uvac, koji ne prelazim. Preko njega se ulazi u Priboj. Vidi se ušće. Uvac se prepušta Limu, padajući mu u, hladni, zagrljaj. Vozim dolinom Uvca. Kuće naredane pored puta, nijemo govore o prolaznosti.

Put za Višegrad

Vozila na putu, skoro da i nema. Tišina me uljujkuje u sanjarenje. Pogled vuče kanjon, koji je Uvac probijao vijekovima. Okolne planine bacaju svoje odraze niz sopstvene grebene. Zrikavci sviraju nešto iz čuvenog opusa. Vozim, a lebdim…
Av, av,av, grrrr!!! Zamalo ne padoh od iznenađenja! Nekoliko, bučnih pasa se stuštilo za mnom. Nikad nisam siguran da li će da me pojedu za doručak ili ih iritira kretanje bicikla. Noge same dadoše ubrzanje, pa se provezoh kroz selo Štrpca, u popriličnom neznanju. Taman kad pomislih da će da me jure do besvjesti, najkrupniji mješanac, žute dlake, gadljivo odustade. Stadoše i ostali. Nabrojih ih pet. Ubojita družina ostade lajući. Kao da kažu: „Spodobo ljudska, nemoj više ovuda“…grrr…

Na kraju sela me dočekuje lagani uspon. Uvertira za pravo penjanje do Bijelog brda. Mada je, već, jako vruće, planiram pauzu na vrhu prijevoja. Serpentine, začuđeno, kruže planinom usporavajući moj ritam na minimum. Idila se pretvara u znoj. Očekivao sam to, pa samo stisnuh zube, sjetih se pasa i nastavih vožnju. Kod najteže krivine, stoji čiča ispred štale. Prepinje kravu u hlad i gleda me ko nekog rijetkog insekta.

„Može li, sinko“?
„Dobar dan, đede! Može, može! Ide polako“.

I krava me sumnjičavo pogleda, u času dok se oslobađala prerađene djeteline.

Ostatak od par kilometara uspona, prelazim cvileći od napora. Vidim prijevoj, ali nikako do njega! Uz grmljavinu pulsiranja u ušima, stižem na zaravan. Mislio sam da ću mandrknuti. Srce bije ko ludo. Dragi prizor od česme ispred nekadašnje zadruge, okrijepi me odmah. Silazim drturavih nogu, sa mog , metalnog, dorata i prepustih se milovanju vode. Umivam se da sve pršti. Okolina pusta. Tu nema ni psa da me pojuri. Sve češći primjer zamrlih sela. Nagrada za proliveni znoj, je sledila odmah. Čist horizont se hvalio planinama sve do Crne Gore. Ogranci Zlatibora, Zlatara i Pobijenika bili su samo početak u dugačkom nizu. Vrh Varde na dohvat oka, mamio me moćnim šumama. Vadim jabuke iz ranca počinjući doručak na travi. Nastavak ceste se nazirao, spuštajući se, duboko, dole ka selu Budimlija. Sa hranom unosim svu ljepotu predjela. Bijelo brdo- jednu porcija za ponijeti. Pola puta je pređeno.

„Svjež kao ruža, sa suncem u očima, vozio sam prema Višegradu, 20 na sat“. Staru pjesmu grupe “Film“, preradih i pjevuših, spuštajući se kroz Budimliju. Prodavnica kraj ceste, označavala je nešto života. Pod suncobranom sjedi djevojka, kuckajući sms na telefonu. Ubrzano prozujah kroz selo, hvatajući krajičkom oka, obrise zaraslih imanja. Samo po neka, kraj puta, još odolijevaju gašenju. Prateći dio toka Dobrunske rijeke, kotrljam pored zaseoka Draževina, te divne oaze tišine. Tako se zove i ograđen spomenik iznad puta: „Ostrvo tišine“. Natkrivena klupa i mjesto za pripaliti svijeću. Na drugoj obali, nedovršena, crkva i konak. Znam gdje ću odmoriti u povratku.

Dobrun pilji u mene sa obje strane puta. Prepuštam Dobrunsku rijeku Rzavu, toj planinskoj ljepotici. Družim se sa njom sve do ušća u Drinu, u centru Višegrada. Manastir Dobrun u novom ruhu, odavno smješten ispod stijene, pored same rijeke. Drago mjesto mnogim ljudima. Dosta u ratu oštećenih kuća, slikovito svjedoči o , ne tako davnim, burnim vremenima. Na ovoj dionici je saobraćaj življi, pa oprezno vozim krajem asfalta. Stapam se sa rijekom. Svojim slapovima mi je grgutala drevnu, vodenu, pjesmu.

Manastir Dobrun

Pomišljam na kupanje, ali previše sam vruć za takav poduhvat. Samo se umijem u jednom plićaku i nastavljam u istom ritmu. Već sam na domak sela Bosanska Jagodina. Sad znam da sam blizu. Još malo, tu iza brda…

Posle dugačkog, a ravnog dijela puta, sledio je ponovni uspon. Ne tako jak kao prethodni. Ipak, osjećam izcrpljenost. Opet stezanje vilice. Mrkog pogleda odlučnosti ,istrajah do benzinske pumpe, pred ulazak u grad. Divan pogled na ušće i još jednu patrolu saobraćajne policijе. Usporavam…

Na kratko stanem ispred prodavnice, kod skretanja za Bikavac. Kupujem ponešto za dragu familiju. Sjurim se kroz stari tunel do nekadašnje vozne i potom autobuske stanice. Prigradsko naselje Šeganje je načičkano kućama, rasutim po brdskim padinama. Jedna od njih je i kuća moje, tetke Save. Taj zadnji uspon, par stotina metara, pređoh gurajući dvotočkaša. Kuća iznad puta,a terasa, prekrivena vinovom lozom, iznad kuće. Dragi, poznati prizor. Tetak, „ jedan“Momir, grli me i zove: „Savo! Došao Brane“!

Vidno ostarjela , sporo kao zalazak sunca, siđe stepenicama.

„Ene! Brane“! Grleći mi kaže: „ Đe si ti, j…. te cuko!? E, baš nek si nam došo“!
„Eto, ja maksuz došao da vas vidim“. Nisam dugo! Poželio sam vas“!
„Bože sačuvaj, jesi to biciklom?! Nisi normalan“!!
„Ha, ha! Tako me je i mater ispratila jutros“!
„Momire, hajd ti pristavi kafu, bole me noge“.
„Sad ću. Nego, može li jedna rakija“?
„E, to se ne odbija“!

Začas se stvori prisan osjećaj. Tetka prepričava muku staračkog preživljavanja. Još poneka iskra, nekad, neiscrpne energije blijesne kroz razgovor. Nekoliko časova prođoše, prebrzo. Uz kafu i dobar zalogaj posvetismo malo vremena i nekim davnim događajima. Prijatan umor drhti u nogama. Pomišljam na dodatnih 55 km i očekivani uspon na isti prijevoj. Ustavljaju me da noćim. Rado bih, ali valja mi sutra na drugi kraj. Nevoljno se pozdravljamo. Zagrljaj jači i nekako bolan. Steže mi se nešto u grudima. U grlu grebe neka slutnja. Kao dva stabla, izšibana vjetrovima života, ostadoše u hladu loze.

„Idem polako, da me ne uhvati mrak. Zbogom, tetka“!
„Čuvaj se i javi se kad stigneš kući! Zbogom“!
„Pozdrav i od „jednog „Momira! Zbogom“!
„Zbogom, tetak“!

Preko vlažnih očiju stavljam sunčane naočale, pritisnem zvonce i otisnem se strmom cestom, ka gradu.

Otresam glavom, tjerajući tmurne misli iz glave. Čeka me još pola od 110km, dugod puta. Koncentrišem se na saobraćaj, dok ne izađem iz grada. Samo kratko zvirnem do ćuprije na Drini. Udahnem duboko njenu mističnu snagu, pa krenem natrag za Rudo. Prvi odmor pravim kod manastira Dobrun. Sa mosta sam ga upijao pogledom. Moćno i umirujuće. Sledeća stanica je „Ostrvo tišine“. Odvojih vrijeme za malo „tihovanja“. Znajući da dan neumitno curi, ipak obilazim i crkvu u Draževini. Pozdravljam oca Jovana, kojeg zatičem na tremu konaka. Uživam u kratkom razgovoru. Nervira me gradska užurbanost, koju pokušavam da zbacim i zgazim nogama. Ostao bih tu, pored pored potoka i crkve još satima. Moram dalje. Vozim usponom, kroz već pređeni krajolik. Predvečernje sjene daju drugu dimenziju proplancima,dok se otimaju šumama Varde. Dokotrljah se do prodavnice u Budimliji. Hladno pivo je nagrada. Nagrađujem se.

Sa nasutim gorivom, izlazim na Bjelo brdo. Kratko se umivam na česmi, zatežem osmjeh i krećem na dugački spust. Pomolih se za izdržljivost kočnica, pa se prepustih serpentinama da me vode sve do Štrbaca. Okrećem pedale, kao mašina. Umor čini svoje. Mrak me hvata iza Ustibra. Palim obilježavajuća svjetla i držim se krajnje desno. Iz Sjeverina vidim svjetla Rudog. Još malo. Već mi i mala uzbrdica izgleda kao planina. Da stiskam zube, ne vrijedi. Već odavno škrgućem njima. Prelazim most i hrabro krećem uz čaršiju. Malo siđem, guram, popnem se i vozim. Od centra do crkve, duša mi je u nosu. Sa ono malo duše što je preostalo, dokotrljah pred kuću. Zatičem majku, udobno zavaljenu u stolici, ispod stare jabuke. Ovaj put nije ništa komentarisala. Samo se prekrstila.Hor zrikavaca je mrvio tišinu. Mjesec izroni iznad Varde, smješkajući se.

Branislav Makljenović

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.