Spasioci jači od zaleđene Drine i litica kanjona

Nezavisne - 11. februara 2012. 058.ba

Bračni par Gudović

VIŠEGRAD – Zaleđena Drina, strme litice kanjona zatrpane snježnim nanosima, te vremenske neprilike nalik ledenom dobu nisu spriječili hrabrog lovočuvara Miroslava – Mićka Baranca (35) iz Višegrada da dostavi namirnice i lijekove bračnom paru Gudović u odsječenom selu Zemljice.

Ono što povezuje Gudoviće i Mićka jeste ljudska osobina koja se sve više gubi, a to je – brižnost.

Mićko, koji je lovočuvar u Šumskom gazdinstvu Kamenica, kod Višegrada, pored svog radnog vremena i ranije je bio jedina veza bračnog para Gudović sa svijetom. Naime, Živojin (65) i Jelena (60) Gudović žive daleko od svih u selu Zemljice, 37 kilometara od Višegrada, na granici sa Srbijom, a prehranjuju se od zemljoradnje i stočarstva. Kada je zapadao ovaj posljednji snijeg do njih je nestalo traga.

Nadljudskom poduhvatu lovočuvara iz Višegrada prethodila je, kako i sam Mićko priznaje, pomalo čudna, ali istinita priča.

„Prije pet dana sanjao sam Jelenu i Živojina, i to dvije noći zaredom. Ne lažem vam, tako je bilo. Sanjao sam kako sjedim s njima u njihovoj kući u Zemljicama. Nakon tih snova otišao sam kod svog upravnika i rekao mu da ću otići kod Gudovića“, započeo je u petak Mićko ispovijest.

Nije se, kako kaže, obazirao na to što su mu drugovi govorili da se na vrlet na kojoj su zameteni snijegom živjeli Gudovići niko ne može popeti. Podršku su mu dali oni malobrojni koji su vjerovali u Mićka i govorili da je jedini čovjek koji može doći do zametenog bračnog para.

„Posljednji put Gudoviće sam vidio 26. novembra prošle godine, kada sam im takođe odnio namirnice i lijekove i od tada nikako. Bio mi je potreban samo jedan čovjek da krene sa mnom, a, eto, bila su četvorica, i to rodbina Gudovića. Kako je putni pravac bio zatrpan snijegom, jedini preostali način da dođemo do njih bila je smrznuta Drina“, priča Mićko.

Nakon što su kupili namirnice i lijekove, grupa od pet ljudi, predvođena Mićkom, spustila je čamac na zaleđenu Drinu u trenutku kada je termometar bio na 26 ispod nule.

„Motorni čamac je polako lomio led koji se uhvatio na Drini i tako 30 kilometara od Višegrada prema Bajinoj Bašti. Došli smo do mjesta, odnosno obale od koje nas je čekalo tri i po kilometra penjanja uz litice i kroz snijeg, čiju dubinu niko nije mogao pretpostaviti“, prisjetio se hrabri lovočuvar.

Dodao je kako je u spasilačkoj misiji vodio brigu i o svojim saputnicima.

„Nakon što smo sišli sa čamca, snijeg je bio dubok oko 40 centimetara, da bi se, kako smo išli sve više, dubina snijega popela na 120 centimetara. Ta tri i po kilometra prešli smo za četiri sata, ali ono najgore tek je trebalo da uslijedi – visoravan koja se pruža prema selu Zemljice“, uzbuđenim glasom prepričavao je Mićko dan koji, kako je rekao, nikada neće zaboraviti, dan u kojem je strepio, plakao i smijao se u svega nekoliko časova.

Kada su se popeli na vrh ugledali su katastrofu, tačnije nepreglednu bjelinu, gdje nije bilo traga ni divljači.

„Polako sam gazio prema kući Gudovića, propadao u snijeg, pa se dizao gore. Išao sam, jednostavno rečeno, kozjom stazom, ali sam poznavao taj dio. Na nekoliko stotina metara ‘opnuo’ sam prema kući Gudovića. Koračajući i propadajući kroz snijeg bio sam ubijeđen da su oboje mrtvi, jer nisam primijetio da se vidi dim iz kuće. ‘Opnuo’ sam još jednom i čuo lajanje psa pred kućom. Tada me je uhvatio strah“, ispričao nam je Mićko.

Međutim, strah je ubrzo nestao, a suze su krenule zbog sasvim drugačijeg osjećanja.

„Ubrzo se iz pravca kuće javila Jelena i mojoj sreći nije bilo kraja. Došao sam do nje i isplakao se, jer sam bio srećan što su živi“, ispričao je lovočuvar.

Nakon što su se isplakali i izgrlili, Mićko se iznenadio još jednom kada je čuo za neobičan san.

„Dok smo pričali, prvo mi je Jelena rekla kako me sanjala, a zatim je došao i Žika, koji je ispričao da me, takođe, sanjao i da su me u tom snu, kada sam se pojavio pred njihovom kućom, zaskočile lovokradice i ubile. Hvala mu, produžio mi je život tim snom“, nasmijao se Mićko, ponovivši kako u snovima ipak ima nešto što se ne može opisati običnim riječima.

Ubrzo su se gosti i ukućani nasmijali od srca kada je Jelena kao čast ispred spasilaca iznijela preostalu flašu koka-kole.

Kako se smrkavalo, spasioci su morali da se vrate istom rutom, ovoga puta niz liticu, i ponovo smrznutom Drinom, ali, na sreću, nije bilo neželjenih situacija.

„Ovim ljudima hrana nije problem. Ono što je nepoznanica jeste da li će im preživjeti koze i stoka, koja nema više hrane i jede u obližnjoj šumi. Putni pravac koji vodi do njih neće biti prohodan u narednih mjesec i po ukoliko neko nešto ne učini odmah“, kazao je Mićko, inače otac dvoje djece.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: , ,