Ubiše nesanica i fantomski bolovi

ROGATICA – Naš sugrađanin Gojko Kovačević (55) spada u red nejtežih invalida rada u opštini. Od povreda koje je zadobio radeći kao sjekač u sada bivšem A.d. „Stara Gora“ ostao je bez obje noge i sa brojnim oštećenjima ostalih dijelova tijela.

– Nesreću sam, priča Gojko, doživio 15. novembra 2005. Sjekući šumu za potrebe Šumskog gazdinstva „Sjemeć“ u Dobrom Polju na Bokšanici aktivirao sam nagaznu minu zaostalu iz posljednjeg rata. Posljedice su bile katastrofalne. Jedan od gelera završio je u leđima primača građe Momčila Đerića (44) i od zadobivene povrede on je preminuo na putu do Doma zdravlja u Rogatici. Ja sam imao više sreće. Zahvaljujući radim kolegama koji su me u rekordnom vremenu predali u ruke ljekara, ostao sam živ ali u vrlo teškom stanju.

– Moje liječenje, dodaje on, duga je priča. Izdržao sam veliki broj operativnih zahvata. Samo na lijevoj nozi, kojom sam aktivirao nevidljivu nagaznu minu, rađene su dvije amputacije. Prvom je skraćena do ispod koljena, a drugom do sredine butne kosti.

Desna noga je prošla nešto „bolje“. Odsječena je „samo“ do sredine potkoljenice, malo u šali kazuje Gojko, čije iznureno lice i dalje krase njegovani gusti brkovi.

Nisu u Gojka stradale samo noge. Veliko oštećenje bilo je i na desnoj ruci u kojoj se u momentu nesreće nalazio kantajz za prevrtanje trupaca, koje je, pošto se radilo o kraju radnog vremena, pripremao za predaju. Mali i domali prst na ovoj ruci ostali su mu paralizovani, a od detonacije stradalo mu je lijevo uvo. Sada ga, žali se on, razaraju fantomski bolovi, posebno lijeve noge koja je jedva skrpljena da bi i 70 posto skraćena činila jednu cjelinu.

POMOĆ KOLEGA I FIRME

Nakon nešto više od šest godina od Gojkove nesreće ovaj nekad nenadmašan sjekač, za svoj život riječi zahvale upućuje radnim kolegama za mnogo štošta.

– Uz što su me sa mjesta nesreće iznijeli u rekordnom vremenu i predali u ruke ljekara, oni su bili i sad su još uvijek stalno uz mene. Oni, ali bogami i neki nepoznati, dali su preko deset litara krvi za moje operacije i ozdravljenje. Preduzeće mi je kupilo kuću, zaposlilo suprugu… priča Gojko.

Riječi zahvale Gojko upućuje i brojnim ljekarima koji su bdili nad njegovom, kako on kaže, kao vreća poderanom tijelu i psihom koja je od silnih bolova graničila sa ludilom.

Gojko danas, može se reći, živi normalno. Kad bi imao bolja invalidska kolica koja i dalje ne može napustiti, jer još uvijek nije navikao na protezu koja mu zamjenjuje lijevu nogu, bilo bi mu mnogo lakše. Od proteze desne noge se ne odvaja.

Žali se na nesanicu i stalne bolove. Na penziju i invalidninu se puno ne žali iako su mu, reče njegova supruga Nada, posljednjim mjerama osjetno umanjene. Pošto je borac prve kategorije očekuje da mu se dio toga vrati, ali ono za čim najviše žali je činjenica da više nikad sa motorkom neće poći u šume Bokšanice, Vlahinje, Gnile, Sjemaća ili Sudićke planine da odsiječe omoriku, jelu, bukvu ili neko drugo stablo kao što je činio više od 20 godina svoga sjekačkog života.