Veterani kao atrakcija

01.04.2012.

fićo

ROGATICA –  Iako sam vozački ispit položio kao vojni pitomac u školi rezervnih starješina u Slovenskoj Bistrici na starom „Džemsu“, robusnom amaričkom vojnom vozilu sa pet brzina, davne 1950. i stekao pravo na vožnju vozila iz kategorije „B“, „C“ i „D“ kategorije, zbog prirode posla koji sam u civilu nastavio raditi, dobar dio vozačkog staža proveo sam vozeći „Zastavu 750“, popularnije poznatog „Fiću“, priča osamdesetčetvorogodišnji penzioner iz našeg grada Aćim Eleta.

– U mog prvog „fiću“ kao i većina drugih običnih građana bivše Juge ušao sam 1963. Bio je nov i u to vrijeme popularno, narodno vozilo. Sa njim sam se družio nekih desetak godina kada sam ga zamijenio drugim vozilima. „Fići“ sam se ponovo vratio juna 1998. i od tada smo nerazdvojni iako je on kao i ja već imao dosta godina. Prva njegova registraciju bila je u Zenici 14. februara 1979. To znači da sada „goni“ 34, a ja 84 godinu i kako sada stvari stoje oba ćemo kao veterani zajedno u „staro gvožđe“, jer kad se sve sabere imamo 118 godina.

Ljubitelj motora

Aćim je bio i veliki zaljubljenik u motocikle. Da bi vozio svoje omiljeno prevozno sredstvo morao je posebno polagati „A“ kategoriju, poslije čega je dugo godina bio iza ručica (guvernala) „Puha“ od 175 kubika koga je dobio za obavljanje poslova revizora u tadašnjem Zadružnom savezu.

Ono sa čim se čika Aćim posebno ponosi jeste činjenica da nikad nije imao ni jedan saobraćajni udes. Malo je, priča on, i kazni platio za nepoštivanje saobraćajnih propisa a sa vozačkom u džepu je preko 50 godina.

– Ali, dok dođu ti dani mi ćemo se još kotrljati na putu do mojih Brankovića i Beća u kojim sam rođen i nekih drugih sela u užoj i široj okolini našeg grada. Mjesečno, legalno i legitimno, jer imamo potrebne papire – ja vozačku, a moj „fićo nacionale“ saobraćajnu dozvolu, pređemo oko 300 kilometara. Mi mu dođemo kao atrakcija. Najdraže mi je proći pored naše Srednje škole kada su učenici na odmoru. Tada sam ja i moj „fićo“ pozdravljeni aplauzom kao da je prošla neka poznata ličnost, a ne dva „oldtajmera“, kazuje Aćim.

– Ja u mog „fiću“ naspem rezervoar goriva i zaboravim kad sam zadnji put sipao. Po tradiciji „fićo“ je jeftin za održavanje. Obezbjedi mu gumi-geling, prirubnicu i platine i vozi i dan i noć. Iako je davno skinut sa proizvodne trake, što je po mom mišljenju velika šteta, za njega još ima rezervnih dijelova. Uz to kao mlad vozač naučio sam da vozilu na vrijeme zamijenim ulje u mjenaču i motoru i zato moj „oldtajmer“ još uvijek gazi li gazi, zaključuje priču čika Aćim.