Duboka starost uz dobrog zeta

ROGATICA – Nakon što su bake Milja Perković, Darinka Kovačević i Danica Rosić otišle u vječnost sa 100 i više godina, sada njihovim putevima ide baka Ilinka Nedić. Ova starica, koja poslije posljednjeg rata sa kćerkom Jelenkom i zetom Momčilom Ljubinac živi u našem gradu, na predstojeći Ilindan, otuda i njeno ime Ilinka, navršava 102 godine i najstariji je stanovnik u opštini.

– Preživjela sam tri rata, proturila preko glave svega i svašta, više nemala nego imala. Težak život pratio me je od djetinjstva i djevojačkih dana u rodu Rackovića na Borikama. Posebno je bilo teško u prvom ratu tokom koga smo bili i gladni i žedni, priosjeća se baka Ilinka.

– Udajom 1936. u uglednu porodicu Nedić u Brankovićima nadala sam se boljem životu. I počelo je dobro. Moj izabranik Milisav bio je vrijedan i čestit čovjek. Voljeli smo se i o svemu dogovarali. U harmoniji i ljubavi ubrzo su došla i djeca – kćerka Jelenka i sin Radomir. Naša idila trajala je samo nešto više od pet godina. Prekinuo ju je drugi veliki rat i mog Milisava već u ljeto 1941. ubiše ustaše na Lijesci kod Borika.

Rat mi je, kao dijete, odnio i sina Radomira i ja sam sa dvije rane na srcu ostala da kao samohrana majka odgajam kćerku Jelu, kako baka Ilinka zove svoju jedinicu Jelenku. Bila je to patnja i mukotrpan život u dvoje do njene udaje 1956. za mog dobrog zeta Momčila Ljubinca iz Seljana.

Dobar je i zbog toga što je sa mojom Jelom 1960. u svoju kuću u Goraždu primio i mene kao punicu, a zna se kakve sve kruže priče o punicama i zetovima. Mi, zna sav svijet oko nas, na tom planu nikad nismo imali problema. Pazio me je bolje nego da mi je rođeni sin. Možda je i to razlog da doživjeh ovako duboku starost, priča baka Ilinka.

STIGLA I „BIJELA PČELICA“

Baka Ilinka ima dvoje unučadi i tri praunuka. Ovih dana dobila je i čukun unuče. Njena praunuka Andrea, od unuke Milade, koja se u Parizu udala za Francuza, dobila je sina Gabrijela, bakinu „bijelu pčelicu“. Vijest o tome baku je puno obradovala iako ne zna da li će imati priliku da vidi ovog svog „galskog pjetlića“.

Ukućani bake Ilinke pričaju da je ona uvijek bila sklona radu. Nije, kažu, bježala ni od najtežih seljačkih poslova koji su je pratili najveći dio života. Tu naviku zadržala je i do danas kada o njenom radu nema govora. Često pa i noću kada se probudi zove da se ide raditi. Uz to uvijek je bila vesele naravi. Voljela je pjesmu i igru, kolo posebno. Sa komšijama je živjela u slozi, nikad nije pila alkohol niti pušila cigarete.

Ljekarima je išla vrlo rijetko, samo radi prehlade i gripa. Vid je još dobro služi, ali pamet polako popušta Rado je odlazila u svoj rod kod brata Sretena Rackovića za koga je zaboravila da je davno umro, pa često traži da je vodimo kod njega, priča bakin zet Momčilo, koji zbog bolesti kičme i teškog hodanja najveći dio vremena provodi u kući sa bakom Ilinkom.