ROGATICA – Tri knjige aforizama, tri poezije, dvije humorističko-satirične poezije, dvije poezije za djecu i Zbornik aforizama je učinak Milada Obrenovića (60), književnika iz Rogatice od 1999. kada je objavio prvu knjigu aforizama „Dodiri“ do posljednje knjige poezije za djecu „Jaje jajetu je tata“ koja je izašla iz štampe ovih dana.
– Poezijom sam se počeo baviti još u đačkim klupama osnovne škole. Nekoliko mojih pjesama objavljeno je u tadašnjoj „Veseloj svesci“ i „Malim novinama, počinje priču o svom književnom stvaralaštvu ovaj podjednako plodan satiričar i pjesnk liričar sa obala bistre i brze Rakitnice.
– U studenskim i momačkim danima, dodaje on, pisao sam lirska ostvarenja, ali sam sve to pripisivao mladalačkom zanosu i zaljubljenosti u poeziju i žene, a da budem iskren nikad nisam mislio da ću jednog dana postati pravi književnik i da će se knjige objavljivati pod mojim imenom.
A desilo se. Sada već poodavne 1999. objavljena mu je prva knjiga aforizama „Dodiri“. Dvije hiljade pete došla je knjiga poezije „Boje duge“, 2007. knjiga aforizama „Nemiri“, knjiga pjesama „Zgužvani božuri“ i knjiga humorističko-satirične poezije „Malo sutra“.
I 2010. Obrenović je bio plodan. Objavio je knjigu aforizama „Sudari“, knjigu humorističko-satirične poezije „Šišanje“ i knjigu poezije za djecu „Čudo neviđeno“. Prošle godine svjetlo je ugledao antalogijski zbornik aforizama „Istočno od zapada“, a ove knjiga poezije „Nije voljeti lako“ i knjiga poezije za djecu „Jaje jajetu je tata“.
Uz to Miladove pjesme i aformizmi objavljivani su u 11 zbornika aforizama, pet antalogija aforizama i 23 zbornika poezije i više dnevnih i nedeljnih listova i časopisa u Republici Srpskoj i Srbiji, a neki su prevođeni i u inostranstvu.
– Moje pjesničko stvaranje, naglašava Obrenović, rezultat je uglavnom trenutne inspiracije, najčešće noću i kad putujem u autu, na različite ideje u kojima nekada ne mogu ni sam da vjerujem da sam ja to napisao, a ponekad napišem pjesmu i na zadatu temu.
Aforizme opet pišem „na prvu“, ali ima i onih koji više puta idu na brušenje, glačanje i zatezanje do željene oštrine.
Da će postati aforističar Obrenović je naslutio još kao mlad ekonomista, jer je završio ekonomski fakultet, kada je napisao aforizam „Sve mi je u kući malo i oštro – plata, olovka, žena“.
Na pitanje ko su ljudi koji pišu aforizme, Obrenović kaže:
-Aforističari su ljudi čije su riječi i jezik oštriji od sablje. Oni su poseban soj koji ima četvore oči i četvore uši, brzu misao i oštru olovku i još po neko čulo više. Sve ono što vide i čuju, uoče ili osjete, a ne uklapa se u normalne standarde, moralne i ljudske vrline ili pravila ponašanja u vremenu i prostoru, oni kroz aforizam, a to će reći što kraće, jezgrovitije i snažnije prenesu na papir, svako prema svojim mogućnostima da bi im srcu bilo lakše, a da bi na takav način drugima olakšali muku ili ih razonodili, nasmijali, neke zabrinuli ili naljutili, zavisno od toga koliko ko nađe, ili se nađe, u onome šta je „pisac htio reći“.
A šta je aforizam Obrenović je definisao kroz jedan svoj aforizam koji glasi:
– Aforizam je lijek za mnoge bolesti, ali ga ne može svako propisivati“.
Za svoj književni rad u oblasti aforizma, peozije, zdravica, epigrama i kratke priče, Milad je čak 36 puta nagrađivan. Od svih reče da su mu najdraži „Zlatni aforizmi“ u Mrkonjić Gradu (2 puta) povodom 1. aprila i Dana šale, „Milošev svitak“ za knjigu „Zgužvani božuri“ za njegovanje i očuvanje rodoljubivih tradicija u poeziji od Udruženja ratnika i potomaka 1912-1920. – Branioci otadžbine Zajednice nezavisnih izdavača Srbije i Spomen umjetničke kolonije „Mihajlo B. Protić“ Gornja Dobrinja kod Čačka, „Pečat Sovjeta serbskog“ Barajevo-Beograd, za rodoljubivu poeziju na Saboru književnog stvaralaštva Srbije „Olovka ne ćuti“, zlatna medalja i nagrada za zdravice, Barajevo – Beograd na saboru književnog stvaralaštva Srbije „Olovka ne ćuti“ i „Zapis“ nagrada za poeziju „Lirski krugovi“ Gornji Milanovac.
Iako živi i radi, kao vlasnik i direktor doo „Primus“ u Rogatici, gdje je rođen i završio osnovnu i srednju školu, Obrenović je član Udruženja književnika Srbije. Zašto Srbije a ne Republike Srpske?
– Nekoliko klubova i pojedinaca iz književnosti i kulture iz Srbije prepoznalo je kvalitet moga rada i dostavilo Udruženju potrebne radove i podatke i predložilo me za prijem u članstvo Udruženja književnika Srbije. Na moje veliko zadovoljstvo i sreću, primljen sam na decembarskoj skupštini 2010. godine. A što nisam član Udruženja književnika Republike Srpske lako je odgovoriti. U tom Udruženju se godinama nije radilo ništa i bio je haos. Sada je i tu nešto krenulo, ali i dalje je mnogo egoizma, nerada i opstrukcije, reče na kraju Milad Obrenović.
Ne pomaljaj dušu iz mog srca
kad si našla pravo utočište,
nije ljubav ako nije tajna,
a svaka je tajna mučilište.
Ne pogledaj iz usnule duše,
ne otkrivaj položaj i metu,
nije ljubav ako nije tajna,
tajna ljubav najslađa na svijetu.
Moraćeš se skrivati ponovo
ako odaš svoje kordinate,
nije ljubav ako nije tajna
ako srce kuca samo za te.
Ako greškom otkriješ položaj,
pa upadneš još u tuđe ruke.
nije ljubav ako nije tajna
stavljaće te na najteže muke.
Kad si sebe meni podarila
ti si znala šta ti se sve sprema,
nije ljubav ako nije tajna
iz mog srca sad izlaza nema.
Kad se jednom u srce useliš
nema vani kad i kako hoće,
nije ljubav ako nije tajna
najslađe je zabranjeno voće.
Nagrađena na konkursu ljubavne poezije u Mrkonjić Gradu, 14. februara 2008.
Ja ždrepčina, ona tek omica
Njišto, rzo na nju cijelog dana
U rzanju prošle mi sedmica,
Omica je bila zauzdana.
Onda jednom u sred bijela dana
Vidjesmo se iznad našeg sela
Ja nabreko, ona razuzdana
Zapamtiće dan kada me je srela.
Navaljivo, kidiso na sapi
A ona je od sreće njištala,
Cijedismo se do posljednje kapi
Sva na nama orma popucala.
Rzali smo sve tako do zore
Mazio je obdarenu nogu
Talasala ko Jadransko more
Dok sam svoju dokazivo snagu.
Noćca crna prođe neosjetno
Zaspala je zorom obnažena
Zateklo nas tu i jutro ljetno
Po dunuma trava ugažena.
Nagrađena na konkursu ljubavne poezije kao najoriginalnija pjesma na temu ljubavi u Mrkonjić Gradu, 14. februara 2009.
Čujem ti šapat u dašku vjetra,
I korak štikle u kapima kiše,
U cvrkutu ptica čuje osmjeh,
Na proljeće i tebe sve miriše.
Kapi rose suze radosnice,
Kraj potoka žubore mi riječi,
Bistra voda kao oči tvoje,
Okrijepljuju i dušu mi liječi.
Gladam mrava kako travu grli,
Tužna vrba pupoljke upliće,
Ptice krila od grančice maze.
Na tebe mi miriše proljeće.
Mlada trava golica mi maštu,
Čujem ljubav što u meni diše,
Sjećanje me po razumu ganja,
Proljeće mi na tebe miriše.
Nagrađena na konkursu ljubavne poezije kao najintimnija ljubavna pjesma, u Mrkonjić Gradu, 14. februara 2013.