Aleksandar Ilić osvojio prvu nagradu u Beogradu

Opština Rogatica - 03. juna 2014. 058.ba

Aleksandar Ilić prima nagradu

ROGATICA – U petak, 30.05.2014. godine, u Ruskom domu u Beogradu, Aleksandru Ilići, učeniku odjeljenja 8-1 Osnovne škole „Sveti Sava“ iz Rogatice i njegovom vjeroučitelju Petrislavu Rajaku dodijeljena je prva nagrada za Aleksandrov literarni sastav na temu „Moj zavičaj“. Nagrade im je uručio Valentin Kljasjev, Prvi sekretar Ambasade Ruske Federacije u Beogradu.

Konkurs na kome su Rogatičani dobili prvu nagradu raspisali su Informativno-izdavačka ustanova Srpske pravoslavne crkve „Svetosavsko zvonce“ i Međunarodni fond jedinstva pravoslavnih naroda iz Rusije -Odjeljenje za Srbiju.

Tekst rogatičkog osnovca takmičio se u konkurenciji 149 pristiglihliterarnih radova učenika starosti od 13 do 15 godina iz svih srpskih zemalja i rasejanja. Za najbolji proglasio ga je žiri u sastavu: Valentin Kljasjev Prvi sekretar Ambasade Ruske Federacije u Beogradu; Dragan Lakićević, književnik, direktor SKZ; Natalija Kocev, direktor Srpskog odeljenja Međunarodnog fonda jedinstva pravoslavnih naroda iz Moskve; Bojana Jovanović, novinar radija ”Slovo ljubve” i Radmila Mišev, glavni i odgovorni urednik ”Svetosavskog zvonca”.

Kao prvonagrađenom u toj kategoriji Aleksandru Iliću pripala je, diploma, čast laureata i nagrada – ljetovanje na Krfu u avgustu mjesecu. Organizator putovanja biće Patrijaršija SPC.

Aleksandar Ilić - nagrade

Afirmisani pjesnik sa 13 godina

Sigurno niste znali ali ovaj mali, ili je bolje reći – mladi Rogatičanin, rođen prije 13 godina u Višegradu na nesvakidašnji datum i u pomalo neobično vrijeme: 07.07.2000. godine, tačno kad je časovnik izbijao podne, do sada je objavljivan u čak pet zbornika dječije poezije! On danas mora da se zamisli prije nego što ih pobroji pobroji. Ovo mu je prva nagrada za prozu. I još se zove Aleksandar Ilić – Aco! A ne pjeva, nego piše.

Pokušaćemo pobrojati, sve u strahu da ćemo i mi pogriješiti pri nabrajanju nagrada. Acu je, dakle, Srpsko kulturno i prosvjetno društvo „Lazarica“ Stanari – Doboj, povodom „Dana Ćirilice“ nagradilo prvom nagradom 2010. godine. Bosansko-podrinjski kanton, Javna ustanova Centar za kulturu Goražde dodijelila mu je prvu nagradu na manifestaciji „Drinske večeri“ 2010. za pjesmu „Moj najljepši san“. Bio je finalista međunarodnog Festivala dječije poezije „Dječije carstvo“ u Banjaluci 2011. godine. Naredne, 2012. godine, na istom ovom festivalu osvojio je prvo mjesto. Takođe 2012. godine na 11 Festivalu za djecu regije Istočno Sarajevo osvojio je prvu nagradu. I 2013. i 2014. godine bio je finalista „Dječijeg carstva“ u Banjaluci. I sada ova nagrada u Beogradu… nadamo se da smo ih dobro pobrojali i da nismo koju zaboravili.

Vjeroučitelj i nastavnici o Aleksandru imaju samo riječi hvale. Navode mu i jednu manu: preskroman je. Isto onako kako mu riječi lako teku dok piše, tako teško mu ih je „izvući“ iz usta kad govori. Kao da ih čupate kliještima. Valjda neće da ih troši, čuva najljepše rijči za pisanje najljepše poezije. Miran, tih, povučen, čak pomalo stidljiv. Aco i kad govori o svojim nagradama kao da se stidi. A naprotiv: trebalo bi da se ponosi. Ima čime. I te kako ima!

A to da je odličan đak, možda, ne treba ni spominjati.

Aleksandar Ilić sa roditeljima

U domu Aleksandra Ilića – Ace

Sneža i Željko Ilić sa Željkovim ocem i svoja dva sina, Aleksandrom i Borisom, žive u Zaganovića, predgrađu Rogatice, u porodičnoj kući. Obični su ljudi, isti kao i mi. Nekada su pripadali onom najbrojnijem, srednjem društvenom staležu na kome su počivali i država i društvo. Tranzicija (ma šta to bilo) ih je oboje ostavila bez posla pa trenutno… ne znam ni kako bih vam to objasnio: nigdje ne rade, ali ljudi žive isključivo od svog rada. Ima li logike ovo što napisah? Možda čudno zvuči ali ja to ne umijem drugačije kazati. To vam je kao u onom vicu koliko ko zarađuje, u kome mi zarađujemo 300 a trošimo 1.000 maraka mjesečno. Kako – ne znamo. Tako vam je i kod njih.

Imaju 3 krave, nekoliko ovaca, kokošaka, plastenik, ponešto posiju i… žive. Nekako. Oni znaju kako. A prije rata Željko je radio u čuvenom TPR-u, Snežino posljednje zaposlenje bilo je trgovac. Željko je časni učesnik Otadžbinskog rata, ratni vojni invalid 60%.

Da se razumijemo, nisu oni nikakvi socijalni slučajevi, nego jedna ponosna i časna porodica koja svojim poštenim radom podiže djecu i vaspitava ih, kako rekoše, prvo da budu dobri i pošteni ljudi. Za sve ostalo oko njih što se dešava najmanje krivice snose oni. A to što Aco sa 13 godina piše kao da mu je 33, e to je već Božiji dar. To se ne uči, to se tako rađa nadareno. I gotovo.

Kako do Beograda i nazad?

Da bi mogli otići u Beograd Aleksandar Ilić i njegov vjeroučitelj Petrislav Rajak po zasluženu nagradu trebao im je neko malo pripomoći. Jaki nejakom. Senzibilitet su pronašli kod načelnika opštine Rogatica Tomislava Puhalca koji im je na raspolaganje stavio vozilo. I zahvalni su mu na tome.

I u avgustu, kad Aco pođe do Patrijaršije u Beogradu, odakle dalje zasluženo putuje na Krf, trebalo bi mu ponovo pripomoći. Makar prevozom do srpske prestonice. A i pošto je jedini nagrađeni momak, sve ostalo su djevojčice i djevojke, trebalo bi mu i malo džeparca. Tek toliko da može počastiti djevojčice-spisateljice i pjesnikinje nekim sladoledom.

Ipak on negdje dole južno neće predstavljati samo Iliće iz Zaganovića, nego i Rogaticu i Sarajevsko-romanijsku regiju i Republiku Srpsku pa i Bosnu i Hercegovinu. No, molimo vas da ne vjerujete ovom novinaru na riječ, nego da obavezno pročitate tekst koji govori o našem zavičaju.

U nastavku donosimo sastav Aleksandra Ilića kojim je osvojio prvu nagradu na konkursu „Svetosavskog zvonca“ u Beogradu na temu „moj zavičaj“

Moj zavičaj

Kad me neko pita odakle sam, ja mu kažem. Pokažem mu prstom malu tačku na karti. Gdje je to mjesto on ne može znati, jer nije vidio rađanje Sunca nad rijekom i vrbakom i pun mjesec nad poljem žita. Nije čuo ponosno kliktanje orla nad beskrajnim nebeskim svodom, ni osjetio miris tek rascvalog jorgovana pod mojim prozorom.

Kad sa mog zavičaja noć podigne svoja tamna krila i pijetlovi jave da je zora blizu, raspjeva se ševa, otpjeva joj slavuj, zamiriše lipa, zaplete se vjetar u vrbove grane, zagrije se duša od sunčevih zraka. Probudi sunce plašljivu srnu sa lanetom malim u visokoj travi, u polju kraj rijeke, a ona spretno šmugne u ljeskovo granje. Stoljetna hrastina na vrhu brijega iznad kuće već čitav jedan vijek stremi ka nebu i širi grane u susret suncu. Milion listova popije milione kapi rose, a u svakoj od njih bljesne po jedno malo sunce. Na njegovo hrapavo i izbrazdano stablo moji su djedovi godinama naslanjali umorna leđa. Ćutali su, pušili, otpuhivali, odmarali u sjeni hrastovog lišća i valjali u glavi teške misli: „Da li će ponijeti godina, da neće biti grada, ma što više ne padne jedna dobra kiša, sva će se ljetina posušiti“. Dolje, pod brijegom, samuju stare humke. Oko njih bokori divlje nane. Humke uporno ćute. Onome ko zna slušati šapuću priču o korijenju našem, o sjemenu iz kojeg smo svi mi nikli.

Seljak u njivi, do pasa u žitu, zahvalan pogled podiže ka nebi i tiho šapuće: „Pomozi Gospode Bože, spasi i pomiluj, hvala ti na darovima koje nam daješ“. Zvonik ogrije sunce, a zvuk zvona zagrije svako pravoslavno srce, u praznično jutro. Zatrepti duša, mračne misli prhnu iz glava, svjetlost uđe u naša srca. Odagna tamu. Pjevaju zvona, pjevaju i zovu razasute ptiće svome jatu, zabludjele ovčice svome stadu. Svetoj Crkvi i molitivi zovu. Teško onom ko ovaj zov ne zna da čuje.

Zavičaj nije jedna riječ. Nije ni jedna priča o njemu. Ponajmanje je sitna tačka na karti. On te rodi, kao mati. Udahneš ga u prvom svom udahu. Nosiš ga u oku, u srcu i duši, gdje god da te putevi nose. Grije ti dušu, daje ti snagu. Nijedan vjetar ne miriše ako nije prošao kroz lišće hrasta na brijegu, pod kojim se odmaraju djedovi moji.

Ne znam gdje će mene život odnijeti. Hoće li me povjetarac saviti u mirnu luku ili će strašne oluje mnome tući o oštre hridi. Ne znam gdje ću biti i šta ću raditi, ali znam dobro da ću u duši nositi zvuke i mirise zavičaja. Pjesmu zvona sa crkvenog zvonika, miris tamjana donesenog iz Ostroga, slavsku svijeću i kolač kraj nje. Goste mile oko stola što stoje i Bogu se mole, Bogu i Svetome Iliji. I zvuk vjetra u granama starog hrasta na brijegu.

Možda ću nekad otići negdje iz svog zavičaja, ali on iz mene otići nikad i nikud neće. On tu živi.

Ilić Aleksandar VIII -1
O.Š. „Sveti Sava“ Rogatica
vjeroučitelj: Petrislav Rajak

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.