Dvadeset dvije godine od stradanja sedmoro Srba iz Trnova kod Rogatice

ZABLUDA O DOBRIM KOMŠIJAMA

ROGATICA – Juče, 5. jula, navršile su se 22 godine od kako je u šumarku Vodice između sela Šljedovići i Sokalovići u Mjesnoj zajednici Kozići, mučki u zbijegu, od komšija iz njihovog i okolnih sela angažovanih u tzv. Armiji BiH sa zemlje zbrisana četveročlana porodica Milomira-Miće Obradovića (43), u kojoj su bili njegova supruga Zorka (37), kćerka Danijela (19), sin Danko (16), zet Goran Perović (27), kum Miodrag Motika (39) i rođak Dragan Kusmuk (33), svi iz sela Trnovo u opštini Rogatica.

– Naravno i za ovaj kao i za mnoge druge zločine nad Srbima niko nije procesuiran i kažnjen, ali ćemo mi dok postoji i jedan Srbin borac ovog kraja tražiti da se zločinci nađu i zasluženo kazne, rekao je danas, 6. jula, Goran Kozić u ime Opštinske Boračke organizacije i boraca iz MZ Kozići, nakon što je položeno cvijeće i zapaljene svijeće zadušnice kod prigodnog spomen-obilježja koje je stradalim u Vodicama prošle godine podignuto nedaleko od mjesta zločina.

Među prisutnim na skupu pijeteta u Vodicama uz rodbinu, prijatelje i poznanike nastradalih bila je i Dobrila Obradović-Perović, najstarija kćerka ubijenih Miće i Zorke, koja je jedina ostala živa da svjedoči o postojanju njene porodice i do kraja života proklanja zlu kob koja ju je zadesila.

– Sudbina je htjela, priča ona, da sam na početku rata bila u visokoj trudnoći drugim djetetom. Da bi o meni manje brinuli, na nagovor porodice, sa jednogodišnjom kćerkom Milijanom u pratnji muža Gorana Perovića otišla sam u izbjeglištvo u Srbiju. Primili su nas kumovi Rackovići u Obrenovcu, gdje nam je bilo kao kod naše kuće.

Rijetke vijesti iz zavičaja koje su do nas dolazile bile su sve surovije. Gine se i pale kuće i sela. Moj Goran sve je nervozniji. Uskoro sam i ja rodila. Dvanaestog juna na svijet je došlo i naša druga kćerka. U želji da kod kuće prizovemo mir, dali smo joj ime Mirjana.

Mirjana je bila izgovor mome Goranu da mi predloži da on na nekoliko dana „trkne“ u Rogaticu da, mojim i njegovim roditeljima, javi radosnu vijest o novom dobitku, unuci.

U stvari cilj je, ubijeđena sam, bio sasvim drugi – da ne bude izdajica svoga naroda, već da rodnu grudu brani kao i mnogi drugi pravi Srbi u našem kraju.

Sva moja nastojanja da ga odvratim od njegove namjere nisu urodila plodom. Otišao je i to je bio naš rastanak za sva vremena. Izgubio je život sa mojom porodicom u 27 godini. Kćerke ga nisu zapamtile, a ja proklinjem sebe što ne uradih više da mu spriječim povratak u zavičaj.

Nad mojom majkom i sestrom, kasnije su mi pričali, vjerovatno dok su muški još bili živi, dušmani su se izživljavali, a onda sve redom pobili i začeprkali tik uz zemunicu u kojoj su im oduzeli živote.

Sve su to uradile komšije iz našeg i susrednih sela. Iskoristli su naivnost moga oca da njemu kao dobrom čovjeku i prijatelju sa svim komšijama i ljudima, niko ne misli zlo. To naivno vjerovanje komšijama došlo mu je glave. I ne samo njemu, nego i svim koji su bili sa njim u zemunici.

Njihova tijela izvađena su tek u novembru 1992. i sahranjena u groblju Lužnica u Rogatici, gdje Dobrila provodi najveći dio svog slobodnog vremena. Tako je bilo i juče, 5. jula, na godišnjicu stradanja njene porodice, muža, kuma i rođaka.

ZLOČINCI NA SLOBODI

– Bilo bi mi puno lakše, priča uvijek sjetna Dobrila, da je iko ikad pokušao da procesuira ubice moje porodice, iako je, bar su meni tako rekli, ovaj zločin davno dokumentovan i predat nadležnim organima. Ovako ja patim, a oni koji su mi nanijeli neprebolnu bol i tugu su na slobodi i bezbrižno šetaju Sarajevom, Goraždem, Rogaticom, pa, sigurna sam, i Šljedovićima, Trnovom i okolnim selima iz kojih su pošli na krvavi pir.