Niz Taru sa kacigom

08.08.2014.

Rafting

FOČA – Kupanje na divljim plažama gde je dozvoljeno kupanje, veličanstveni vodopadi, plivanje kroz bukove – sve je to deo raftinga.

„Zategnite prsluke za spasavanje, stavite kacige na glavu, podvucite noge ispod kanapa koji su razapeti na dnu čamca i slušajte moja uputstva. Heroji i pametnjakovići najčešće završavaju u ledenoj vodi Tare”, uz osmeh nam saopštava dvadesetsedmogodišnji Dušan, profesionalni rafting skiper kamp centra Bastasi, smeštenog u neposrednoj blizini Foče, trudeći se da svi putnici ozbiljno shvate njegova uputstva.

U poslednjim danima jula Dušan nema mnogo razloga za brigu – iza sebe je ostavio jun i maj, odnosno mesece kada je Tara najdivljija i najneposlušnija i kada se samo iskusne raftadžije i zavisnici od adrenalina usuđuju da se četiri i po sata bore sa „bukovima” nabujalih planinskih reka. Ipak, pošto odgovara za bezbednost svih amaterskih i profesionalnih raftadžija, ovaj skiper nikada ne pregovara o bezbednosnim pravilima koja podrazumevaju oblačenje zaštitne opreme (kacige, prsluka za spasavanje, vesla, neoprenskog odela i čarapa) i veslanje u „ritmu” uputstava koje izdaje skiper.

Pošto se po zakonu teorije verovatnoće na svakom čamcu nađe neko ko želi da skine zaštitni prsluk i da se sunča, skače sa stene ili hoće da se rashladi plivanjem u reci, i to baš na onom mestu gde vrebaju virovi, Dušan strpljivo objašnjava da neoprensko odelo štiti od hladnoće reke koja u letnjim mesecima jedva prelazi deset stepeni, a zaštitni prsluk spasava život u nabujaloj reci.

Na pitanje – da li je bilo nezgoda na Tari, on iskreno odgovara da jeste i dodaje: – Prošle godine poginula je pedesetogodišnja Litvanka, a do nesreće je došlo kada se splav, na kojem je bilo desetak ruskih i litvanskih državljana, prevrnuo u brzacima Tare u blizini Šćepan polja. Nažalost, ruski i litvanski turisti nisu poštovali propise, već su na svoju ruku uzeli splav i bez obučenog skipera pokušali da se spuste niz nabujalu reku. Tara nije šala, a mnogi to shvate na bolniji način – kaže Dušan.

Pre nekoliko godina Tara je uzela život i jednom crnogorskom turisti koji nije imao prsluk za spasavanje, nije umeo da pliva, ali je imao neverovatnu želju da reku savladava tokom majskih bujica.
– Ne znam kako na rafting može da krene neko ko ne zna da pliva, ali ko sam ja da mu sudim – više za sebe kaže naš skiper.

Samom raftingu prethodi prevoz kombi vozilima preko graničnog prelaza Šćepan polje između BiH i Crne Gore. Vijugavi planinski put daruje nam pogled u provaliju od koga bukvalno zastaje dah, a znakovi pored puta upozoravaju da su krave, koze, ovce i ostale domaće životinje jedan od razloga zbog kojih se ne sme prelaziti brzina od 30 kilometara na čas.

Kombiji voze uzvodno 15 kilometara šumskim putem uz Taru do mesta sa koga rafting kreće, a čamcima se plovi uzvodno 17–18 kilometara do ušća Tare u Pivu, gde nastaje Drina. Budući da nam je jul „podario” mirnu reku i dan suncem obasjan, uživali smo u pogledu na tirkiznu Taru koja je sa svojim malim ali mnogobrojnim pritokama stvorila rečni tok dužine 149 km i usekla najdublji i najlepši kanjon u Evropi. Kanjon dužine 96 km na pojedinim mestima dostiže do 1.300 m visine i predstavlja jedinstven rezervat biljnog i životinjskog sveta i najveći rezervoar pitke vode u Evropi.

Kako bi ova četvoročasovna vodena avantura ostala u što lepšoj uspomeni, skiperi se trude izađu u susret željama svih članova „posade” – iskrcavaju se na divljim plažama gde je dozvoljeno kupanje, zaustavljaju čamac ispod božanstvenih vodopada kako bi turisti napravili za kolekciju što lepše foto-uspomene i izdaju precizna bezbednosna uputstva najhrabrijima kako da preplivaju bukove. Poslednjih nekoliko kilometara skiperi ipak najviše vode računa da se pijani članovi posade, koji su svoje uzbuđenje pokušali da potope u rakiji, ne utope u reci.

A važno uputstvo za sve pripadnice lepšeg pola glasi: pre dolaska na rafting ostavite kod kuće sve higijenske predrasude i u kofer spakujte neverovatnu količinu entuzijazma koja će vam biti potrebna da biste „zažmurili“ na detalje tipa – drvene kamp kućice, poljski toaleti i zajednički tuševi. Trudite se da ne razbijate glavu dilemama – ko je pre vas oblačio neopransko odelo i cipele od istog materijala, već se skoncentrišite na uživanje u vodenoj avanturi od koje zaista zastaje dah.