Bogdan Rosić od Starog Broda do Splita i obratno

23.09.2014.

Bogdan Rosic

U ZAVIČAJ POSLIJE 39 GODINA

ROGATICA – Kada su mi unučad švrljajući po društvenim mrežama našli da je selo Stari Brod na lijevoj obali Drine, o kome sam im često govorio, sa Borika preko Starogorskih stijena došao put, prvo što sam im rekao – to je nemoguće, i drugo, ako mi to dokažete, onda spremajmo se – idemo tamo. Oni su me ubijedili i evo me u zavičaju, priča Bogdan Rosić, koji iako je živio u Splitu punih 39 godina nije došao u njega.

Bogdan je rođen u selu Sjeversko kod Borika februara 1938. Treće je dijete u oca Ilije i majke Đuke, rođene u Starom Brodu u koji se porodica Rosić preselila neposredno pred početak Drugog velikog rata.

– Tih godina, normalno je, ja se ne sjećam. Ali, sjećam se kada su me neki ljudi odvojili od majke i kao ratno siroče, jer mi je otac poginuo na početku rata, nekud odveli. Bilo je to, kasnije su mi rekli, pred kraj 1943. od kada je počeo i moj boravak u domovina za ratnu siročad od Sevojna u Užicu, Futoga, Pančeva i drugih do Sofije u Bugarskoj gdje su nas slali na prehranu. Iz Sofije smo vraćeni u Bačku Palanku i tu sam ostao do 1948, kada smo vraćeni u republike iz kojih smo poticali. Ja u BiH i Sarajevo. Znao sam kako se zovem i da mi je majci ime Đuka, priča Bogdan sa dobrom govornom manom zbog, kako napomenu, pretrpjelog straha kao domac kada je sa ostalom djecom prisustvovao ubijanju nekih ljudi od strane Nijemaca.

– Pošto sam, kazuje dalje Bogdan, prema papirima koji su me pratili, u dom za siročad odveden iz sela Žlijeb u okolini Višegrada, gdje su bili moji u izbjeglištvu, neko je krivo pročitao i ja sam iz Sarajeva upućen u Žljebove kod Sokoca, a ne u višegradski kraj.

Ta zabuna nije dugo trajala. Pošto sam ja znao svoje ime i prezime i ime majke, brata Nenada i sestre Božane, neki čovjek je rekao da on zna da Rosića ima u Sjeversku i tako sam se ja uz njegovu pratnju našao u rodnom selu, ali kod majke u Stari Brod došao sam tek narednog dana. Doveo me je djed Jovo Rosić.

Veza sa majkom prekinuta je još dok je rat trajao i ona me je ožalila. Zato je naš susret poslije osam godina propraćen majčinim zaprepaštenjem i obilnim suzama.

Bogdan Rosic sa porodicom

Bogdan je u Starom Brodu ostao do svoje 17 godine najčešće čuvajući ovce, u početku i po pšenici, jer, kaže, da je mislio da je to najbolja trava?! U međuvremenu,pošto je u dječijim domovima završio tri razreda osnovne škole, završio i četvrti razred. Nije zaboravio, ali je oprostio jedine batine koje je dobio od učitelja Edhema Hodžića.

U jesen 1955. iz Starog Broda, susjedne Tatinice i okolnih prekodrinskih sela išlo se u berbu kukuruza u Vojvodinu. Pošao je i Bogdan, Zaustavili su se kod Subotice i radili kod nekog Bunjevca. Kad je berba okončana, gazda ih je kukurozom isplatio. Dao je i zaradu Bogdanovu, ali ga je ostavio da kao kočijaš radi kod njega.

– Ostao sam tu oko dvije godine, a kad su me u vojsku zatražili, ponovo sam došao kući u Stari Brod. Vojsku sam služio u Slavonskoj Požegi i Našicama, uvijek se plašeći oficirske uniforme zbog traume iz dječečkih, domskih dana, naglašava Bogdan.

Iz vojske na kratko u Stari Brod iz koga listom odlaze mladi. Otišao je i Bogdan. U Sarajevo, gdje se zapošljava kao fizički radnik u građevini. Bio je uvijek dobar radnik i osposobio se za keramičara. Mijenjao je i firme i došao do Zanatskog preduzeća u Zenici. U gradu metalurga je „izgubio i slobodu“. Oženio se komšinicom iz zavičaja – Vidom Lindo iz sela Trševine iz višegradske župe. Vjenčali su se 26.marta 1966. i iste godine dobili prvu od dvije kćerke, Gordanu.

Idući za poslom i boljom zaradom Bogdan je preko Metkovića 1965. stigao do Splita. U ovom gradu dobio je drugu kćerku Natašu i definitivno svio porodično gnijezdo.

U Starom Brodu posljednji put je bio ljeta 1975. Ali, zato kao keramičar stigao je do Alžira, Turkistana i Rusije i tako do 1990. i penzije od 1860 kuna iliti 460 maraka. Da mu nije pomoći djece, teško bi se preživjelo, kazuje on.

Sa dolaskom rata u Hrvatskoj i BiH zatrli su se Bogdanoviu putevi prema zavičaju. Trebalo je spasiti glavu, jer nije bilo lako biti Srbin u nekada „crvenom“ Splitu. Bogdan smatra da je preživio zato što su najveći dio njegovih iz porodice bili Hrvati. Kćerka Nataša udata za Krstulovića, a sada i unuka Karmela za Šegvića. Ona je i „krivac“ što je Bogdan, koji govori tisuću, tjedan i slično, poslije toliko
godina došao u zavičaj.

– Moje vraćanje iz domova za siročad ostao mi je u sjećanju po suzama radosnicama moje sada pokojne majke, koja je umrla 19. avgusta 1980, a ovo drugo po tome što sam došao putem sa Borika do mog Starog Broda. To se u vrijeme dok sam ja bio ovdje nije moglo ni zamisliti. Prijatno sam iznenađen i Spomen-obilježjem u mom Starom Brodu stradalim 1942, o čemu sam puno slušao od mojih

Bogdanova unuka Karmela i unuk Dujo, koji su sa njim došli u Stari Brod, oduševljeni su, kako rekoše, netaknutom prirodom u djedovom zavičaju.

Pošto je tek sada saznao da mu je umrla sestra Božana i zet Zdravko Mitrašinović, koji su živjeli u Han-Pijesku, a stariji brat Nenad živi kod sinova u Pančevu, Bogdan, ako ga zdravlje posluži, obeća dolazak u zavičaj i iduće godine. Puno toga je, kako reče, što bi želio i trebao da posjeti i vidi makar i u poznim godinama života.