Zbog Tita Vićentije noćivao za kormilom parnjače

Glas Srpske - 06. novembra 2014. 058.ba

Vićentije Mijadžević

VIŠEGRAD – Pune 72 godine Višegrad je bio važan željeznički čvor u BiH, a na željezničkoj stanici u ovom gradu radilo je oko 500 željezničara i drugih radnika.

Jedan od njih bio je Vićentije Mijadžević, mašinovođa, koji je za komandama parne lokomotive zaradio penziju. U stavu mirno stari željezničar raportira.

– Položio sam za mašinovođu 25. septembra 1955. godine, a prvi voz sam odvezao kao potisak na Šarganskoj osmici sa lokomotivom 83-041. Ona je potiskivala, gurala drugu uz serpentine planine Šargana, bio je to voz 397. Ložač na lokomotivi bio mi je pokojni Miloš Rajak – do u detalja se sjeća Vićentije svog prvog radnog dana.

Mijadžević je davno prevalio osamdesetu godinu, ali memorija ga izvrsno služi. Sjeća se svakog datuma vezanog za „život na šinama“, proslava, ali i „iskakanja“ voza sa pruge.

– Sjećam se 1958. godine i proslave godišnjice bitke na Tjentištu kad je tamo dolazio Tito sa Naserom. Onda sam lokomotivu parnjaču sa ložačem Brankom Pecikozom vozio punih 76 sati. Lokomotiva je bila 83-009 – priča Mijadžević.

U tom intervalu Mijadžević je popularnog „ćiru“ vozio od Višegrada do Sarajeva pa onda do Foče i vraćao se nazad.

– Kući sam došao poslije tri dana, a taj sam mjesec proveo na lokomotivi 359 radnih sati – prisjeća se Vićentije.

Sa sjetom u očima stari željezničar priča o punim putničkim vozovima koji su vozili đake, radnike, svatove, regrute, poslovne ljude, pijanice i barabe.

– Do posljednjeg dana svaki voz je bio pun. Na stotine radnika je putovalo na posao od Višegrada, preko Ustiprače, Mesića, Pala za Sarajevo ili prema Užicu. Vagoni su sve primali. Neki su stajali na platformama između njih, ali su stigli gdje su naumili. Uzimali smo putnike i u službena kola pa i na lokomotivu, samo da ne ostanu na stanici – priča Vićentije.

I došao je tužan dan za stanovnike koji su živjeli oko željezničke pruge. Vijest o ukidanju garavog „ćire“ se obistinila. Stiže posljednji voz, a žene na njegovom dočeku i posljednjem ispraćaju ubrađuju crne marame.

– Bilo je i željezničara koji su plakali. A ja sam posljednji voz iz Sarajeva dovezao 20. avgusta 1974. godine koji je išao za Priboj u Srbiji. Kasnije dolazi do paranja, skidanja pruge… – uzdiše penzioner.

Višegrađani su nakon ukidanja uskotračne pruge 1974, odnosno 1978. godine ostavili na željezničkoj stanici „ćirinu“ kompoziciju za muzej, kako se tada govorilo.

– Postavljena je lokomotiva 83-017 i vagoni i putnički i teretni. Muzej nikad nije zaživio. Vagoni su prije rata prodati u staro gvožđe, a ostala je lokomotiva koja je kanije odvezena u Srbiju – nastavlja priču Vićentije.

U Višegrad ona nikad nije došla, ali se proročanstvo Tarabića obistinilo i „ćira“ se „vratio“ poslije 32 godine, 28. avgusta 2010. Na dočeku su bili svi željezničari. U Višegradu ih je sada samo još desetak. Kuća Mijadževića je pored trase stare i obnovljene pruge uskog kolosjeka. U njoj provodi penzionerske dane. Danju sluša pisak „ćirine“ parnjače koja vozi turiste, a noću sanja da vozi vozove.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: ,