Prvonagdađena kratka Vaskršnja priča sa Sokolovog konkursa za 2015. godinu

15.05.2015.

Časopis SOKO

LOZOVA BOŠČA

“Eh, lijepo li je proljeće u Sarajevu… Sve se razbehari i razmiriše na žubore i šapate šerdvanske “, prozbori, zaljubljen u sve što pupi i prska, propnuvši se na prste, više mirišući, no gledajući kroz rešetke visokog prozora u Gradskom zatvoru u Sarajevu student Bogdan, uhapšen početkom aprila 1942, pod optužbom da je sin kapetana Jugoslovenske kraljevske vojske, koji se nije 1941. predao okupatoru, već ostao u šumi, negde na Ozrenu, gde je, boreći se za svoj stradalni narod, i poginuo, da mu se ni groba ne zna.

Sâm je početak maja, nepunih mesec dana posle Vaskrsa, zatvorska ćelija br. 4 – svetla, zagušljiva, nevelika… Gvozdena vrata se, uz tešku škripu, otvaraju i zatvaraju od jutra do mraka, i noću: samo ubacuju nove zatočenike, Srbe uglavnom, iz Sarajeva i okoline: seljake, radnike, pekare, obućare, mlekadžije, šeširdžije, trgovce, kujundžije, zlatare, pisare, učitelje, lekare, apotekare, oficire, sveštenike, od golobradih do sedobradih.

No, jedan od tih nesrećnika beše sasvim poseban – Zdravko Lozo, devetnaestogodišnji mladoženja sa Romanije, starinom iz Hercegovine.

Lik – čist, oči – bistre, sav kao neki planinski potok. Tek što se se, mlad, oženio, ustaše ga uhapsile pod optužbom da je četnik: našli mu u kući očevu pušku iz Velikog rata. Sproveli ga, maltene sa svadbenog veselja, u zloglasni sarajevski Gradski zatvor.

Kazna se unapred već znala: smrt streljanjem zbog kršenja naređenja o obaveznoj predaji svakog oružja. Znao je i on šta ga čeka, čim su ga, ruku vezanih žicom, poveli iz rodne kuće, vukući ga, psujući i udarajući, stazom niz šumu, do puta gde je čekao kamion, pun pohapšenih, ćutljivih romanijskih seljaka.

Doveli ga u zatvor, onako kako su ga uhvatili kod crkve, u nošnji i opancima.

Javio se, kad je ušao, svima u zatvorskoj ćeliji, tihim – “Pomaže Bog, braćo”, i seo ukraj, ne progovarajući više ni reč. Žao mu bilo neveste-mlade koju je ostavio u selu, a da je čestito nije ni zagrlio.

Sutradan, otvaraju se vrata ćelije, stražar drekne:

“Lozo! Izlazi, posjeta!”

On, uzbuđen, skoči sa poda, malo popravi odelo na sebi i krupnim korakom izađe napolje.

Vratio se posle desetak minuta, sa boščom u ruci, očiju nateklih od žalosti. Došla mu ženica u posetu, donela mu darove. Rekli joj da može ponovo da dođe za sedam dana. A njega vode na streljanje koliko preksutra. Ništa joj nije rekao.

Svima se u ćeliji plakalo. Najmlađi od svih, a prvi će umreti.

On, onako romanijski krupan stasom, a stidljiv, preskroman i, stoga, pomalo nespretan, uneo bošču u ćeliju, razvezao je i prostro na pod, i kaže:

“Donijela mi ona moja sirotica ponude… Evo, ima pogače, sira, mlada luka… Ajde, braćo, da pojedemo nešto… meni za pokoj duše… Red je, za mrtvaca da se dadne daća… Sad smo svi tu… A poslije… neće imati ko da vas posluži…”

Zatvorenici se zgledaše među sobom, i pognute glave, ćutke posedaše na pod oko Lozove bošče. U ćeliji – muk.

Zdravko uze pogaču, prekrsti se, zakrsti je, prelomi na nekoliko delova, pa ove na još manje, i, dajući svakome od zatvorenika po jedno parče, smerno, gotovo kao da se pravda, govoraše:

“Ajde, braćo moja, jedite… Bog da mi dušu prosti!”

Jeli su u potpunoj tišini, bezglasno svi, kao za vreme pričešća u crkvi, na svetoj službi Božijoj.

Napolju se, u grmu pod zatvorskim prozorom, rascvrkutali vrapci. Sva ćelija, puna majskoga sunca, mirisala je hlebno i belo – na pogaču i behare.

Bogdan je grizao onu pogaču, hvatajući dah, gušeći se od žalosti, stežući, pri svakom zalogaju, zube do bola – suze su mu sa obraza odozgo kapale po zalogajima, vlažeći ih i osoljujući:

“Makar otišao na kraj sveta, makar živeo stotinu godina, makar me mučili do smrti, nikada, nikada – zaklinjao se u sebi, mladićki strastveno – neću zaboraviti ovaj čas, ovu sveštenu bošču, ovaj ukus hleba vlažnog od suza, ovo svetački ozbiljno lice Zdravka Loza, mladoženje romanijskog!”

I kako bi ko završio ovu strašnu zatvorsku poslednju večeru, ustao bi sa poda, prilazio Zdravku, koji je sedeo u čelo svoje posmrtne bošče, prekrstio se, sagnuo i celivao ga u čelo, kako i priliči, dajući mu “poslednje celovanije”, izgovarajući tiho nad njegovom glavom: “Oprosti, brate”…

Preksutradan ga, rano izjutra, odvedoše na streljanje. Samo je mahnuo rukom i, sagnuvši se, izašao kroz zatvorska vrata, prozborivši u odlasku: “Hristos voskrese!”

Tako je, poživevši nepunih dvadeset proleća na ovoj zemlji, s proleća leta Gospodnjeg 1942, posle trodnevnog utamničenja, davši pre smrti sâm sebi zadušnu daću, otišao sa ovoga sveta, čisto i jednostavno kao što je i živeo, romanijski mladoženja Zdravko Lozo, Bog da mu dušu prosti.

Autor priče: ALEKSANDAR M. ARSENIJEVIĆ, Beograd – priča prispjela pod šifrom: „Sveto i čestito“

……………..

Arsenijević je porijeklom iz krajeva žičko-ljubostinjskih, a kao srpski pisac, jezikom i riječju, kako ističe, „porijeklom je iz svakog kraja i zavičaja srpskog, u meri u kojoj dâ Bog da se piscu otvori unutarnji vid za poznanje tajne i svetinje svakog pojedinačnog zavičaja, koji svi zajedno jesu jedna saborna Otadžbina“.

Autor pojašnjava da je priča “Lozova bošča”, jedna od bezbrojnih sličnih o stradanju pravoslavnih Srba u Drugom svjetskom ratu, zasnovana na sličnom stvarnom istorijskom događaju.

„Napisana je po svedočenju očevica, a umetnički poetizovana i stilizovana (imena su izmenjena, kao i, donekle, vreme samog događaja) radi uzvođenja književnog lika glavnog junaka priče do arhetipske čistote. Blagodarim na ukazanoj časti, koju shvatam, pre svega, kao čast ukazanu priči i njenom glavnom junaku, poručuje Aleksandar M. Arsenijević.