Rogatičanin Aleksandar Radović uspješno se oporavlja poslije teške operacije

ŠAKA SPASENA, NOKTI RASU

ROGATICA – Srijedu, osmog septembra ove godine, 23-godišnji Aleksandar-Aco Radović iz Rogatice nikad neće zaboraviti. Tog dana oko 8,15 časova ostao je bez najvećeg dijela šake lijeve ruke. Zajedno sa zaštitnom rukavicom pila mašine za obradu drveta, poznatija kao cikular, u tren odnijela mu je pola šake a da on nije znao ni šta se desilo.

Tog istog dana, u popodnevnim časovima, njegovu šaku replantacijom vratili su doktori u Univerzitetskoj bolnici u Foči, uradivši prvu operaciju ove vrste u ovoj zdravstvenoj ustanovi i Republici Srpskoj. Operacija je trajala 4,5 sata. Uspjela je i ovaj mladi čovjek sada se oporavlja kod kuće u Rogatici.

– Ja ni danas neznam šta se i kako desilo. Došao sam na posao u preradu drveta DOO „Ikonić-komerc“ u kome sam već radio nešto više od četiri mjeseca. Pošto sam imao ranije iskusvo moje radno mjesto bilo je rad na cikularu, za mene rutinski posao, priča Aleksandar.

– Možda je baš ta „rutina“, dodaje on, i bila kobna. Obrađujući jedan komad drveta, pila cikulara prvo mi je malo zakačila dio rukavice u kome je bio palac lijeve ruke koga je neznatno povrijedila. A onda, neznam ni kako, cijela šaka lijeve ruke našla se pred pilom i ja sam samo na patosu pored mašine vidio dio rukavice u kojem su „igrali“ moji prsti.

Vidjevši šta se desilo pritrčale su kolege iz neposredne blizine. Alarmirani su i ostali i ja sam se vrlo brzo našao, potpuno svjestan cijelog vrijeme, u Domu zdravlja u Rogatici. Samnom je došla i moja šaka. Ljekari u Rogatici Sanja Limić i Janja Marjanović pružili su mi neophodnu prvu pomoć i zbrinuli moju šaku i najviše mogućom brzinom upućen sam u Bolnicu u Foči. Tamo me je već čekala ekipa doktora na čelu sa Dražanom Erićem, specijalistom plastične hirurgije. Ubrzo sam se našao u operacionoj sali. Šta je dalje bilo neznam, ali kada sam se „probudio“ iz anastezije vidio sam ruku sa velikim zavojima. Kada su mi rekli da mi je vraćena šaka, bio sam presrećan, ali i sumnjičav postavljajući sebi pitanje – zar je i to moguće?!

A evo, sada vidim da jeste. Evo moje ruke, moje šake i mojih prstiju. Prilika mi je da spomenem one koji su za to najviše zaslužni. Uz velikog stručnjaka, doktora Dražana Erića, tu su docent doktor Maksim Kovačević, docent doktor Milivoje Dostić, doktorice Ivana Papadić, Draženka Ikonić i Jelena Andan, instrumentalke Rada Kunarac i Zorica Drakul i anestetičar Nikola Petrović. Hvala im, dužnik sam im do kraja života.

Postoperativni tok išao je dobro i Aco je napustio bolnicu nakon 15 dana. Sjeća se da je s vremena na vrijeme bilo i strašnih bolova i nesanice zbog toga. Kada je došao kući, sveki drugi dan išao je na previjanje u Foču, a zavoj je skinuo poslije šest nedelja.

Ovih dana ponovo je bio u bolnici desetak dana. Izašao je i očekuje poziv u Zavod za rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“, a onda po treći put u Bolnicu u Foči, u kojoj važi kao fenomen, na „doradu šake“ kako bi se uspostavila njena puna funkcija.

Koliko god sam nakon nesreće brinuo za moju sudbinu, nastavlja priču Aco, nimalo manje, čini mi se, nisam mislio i na svoje najmilije. Iz glave mi nije izlazila briga majke, sestre, oca i supruge, koju sam oženio u julu ove godine. Hvala Bogu i doktorima moja šaka je tu, rastu mi nokti, bolova je sve manje. Pomalo trne prsti, ali nadam se i to će proći, optimista je ovaj mladi čovjek koji ne zaboravlja ni podršku firme u kojoj je povrijeđen. U granicama mogućnosti u svemu su ga podržali i nada se da će tako i ostati.