Milenko Dačević – Od pjesnika svim ženama

ČAJNIČE – Čajnički pjesnik o kojem smo već pisali, Milenko Dačević, odlučio je da svoje dvije pjesme posveti ljepšem polu, baš na ovaj dan, praznik žena. Ovaj romantičarski potez, više podsjeća na neka druga vremena, vremena kada se više voljelo, poštovalo, pa čak i kvalitetnije stvaralo.

Dušan M. Damjanović, recenzent pjesama za Dačevića kaže da je on je pjesnik čežnje, jesenjinovskog duha, istkan na slovenskoj filozofiji ljubavi; posvećen ljubavi kao najvišem smislu bivstvovanja, počesto u sukobu sa samim sobom.

Sam pjesnik ističe važnost emocije:
“Nikada se više, nije govorilo o ljubavi, a nikada manje ljubavi nije bilo. Danas je 8. mart kao praznik žena postao potpuno komercijalan. Forma je zamijenila suštinu, pokloni su bitniji od osjećanja, vrijednost žene se mjeri vrijednošću poklona.Taj dan i nije ništa drugo do potsjetnik da žene postoje, a nažalost one, same prihvataju mogućnost za kompenzaciju, nedostatak pažnje ” trampe ” za haljine i egzotične destinacije, gdje nastaju fotografije “osjećam se voljeno”.Ja želim da oplemenim odnose, da govorim o ljubavi, a ne potrebama, da romantika opstane, iako je na izdisaju. Ubili su je nasilnici i sponzoruse.”

Za kraj uživajte:

IZGUBLJENA

Lutaš po hodnicima moga života,
gdje spavaju tvoje izgubljene sjene,
i skriva se sva tvoja ljepota.

Kao duša moja, kao dio mene,
ti si sve što imam i zauvijek gubim.
U jednom trenu i sreća i tuga.

Ne znam da li sanjam ili stvarno ljubim.
Gospodar si moj! I, moj vjerni sluga.
Rađaš se i nestaješ u istome mahu;
k'o pahulja bijela što se brzo topi.

Otkucaj si srca u poslednjem dahu,
treptaj oka moga što se teško sklopi.

ISKRE

Ne govori ništa, ćuti. Gledaj,
kako zvijezde sjajne na nebu igraju,
noćas mi samo svoje srce predaj,
i ostani vječno u mom zagrljaju.

Mjesec sav od srebra. Spava
sva priroda što nas dvoje krije,
k'o da nikad neće svanut’ zora plava,
tako srce moje, svo lupa i bije.

U očima tvojim, vidim iskre. One,
što su tamno nebo noćas zapalile,
i jedino ruše taj mir vasione,
u zanosnom plesu igračice male.

Neka ovi časi budu za nas dvoje,
mili kao neka prohujala ljeta,
sutra je sve tuđe, ni moje ni tvoje,
i bićemo dio nekog drugog svijeta