Uz 75. godišnjicu pokolja u selima Miloševići i Stari Brod

SJEĆANjA MARE ŠALIĆ ZA UDžBENIKE ISTORIJE

ROGATICA – Jedan događaj koji se trajno urezao u 92 godine života starice Mare Pajić, udato Šalić, koja živi u selu Zakomo kod Rogatice, zbio se u proljeće ratne 1942. u selu Miloševići u kanjonu Drine nizvodno od Višegrada, kada je desetak hiljada do zuba naoružanih ustaša zloglasne „Crne legije“, zajedno sa njihovim „cvijećem“ brojnom muslimanskom milicijom pod komandom Jure Francetića pred sobom gonilo nepregledne zbjegove Srba od Sarajevsko-romanijske regije, Olova, Kladnja, Han-Pijeska, iz Rogatice i Borika, Sjemećkog polja, Gornje i Donje Lijeske i drugih sela sa lijeve obale Drine do Višegrada, u selima Miloševići i Stari Brod napravili pokolj u kome je stradalo oko 6000 Srba.

U ovo vrijeme kad se obilježava 75 godina od tog pogroma baka Mara sa sjeom se sjeća Miloševića i Drine u proljeće 1942.

– Uvijek se naježim od straha i suze mi pođu same od sebe kad se sjetim, a vrlo često se sjećam tih događaja, počinje svoje za udžbenike istorije sjećanje ova starica, koja je rođena u selu Džimrije kod Han-Pijeska kao prvo od desetoro djece od oca Krste Pajića i majke Milice, rođeno Frganja.

– Po sadašnjim matičnim knjigama, dodaje ona, rođena sam 10. oktobra 1925. i tada sam imala nepunih 17 godina. Ali, ja mislim da sam tada bila najmanje u 20-toj godini. Bila sam „zrela“ djevojka i samo godinu dana kasnije udala se za Vujadina Šalića u selo Zakomo kod Rogatice. Rat je uveliko bjesnio i po pričanju starijih u našem selu spremala se nekakva najezda ustaša. Kako se znalo da ustaše Srbima nikad nisu donosile dobro, moji i mnogi drugi iz naših Džimrija i okolnih sela pošli su u izbjeglištvo prema Drini i slobodi u Srbiji. Upregli smo volove, natovarili konje i svako čeljade pojedinačno nosilo je više nego što je moglo i navrat na nos krenulo se na put u nepoznato.

– Negdje oko Borika, nastavlja baka Mara, poslije više od dva sata pješačenja uz drvena seljačka kola koja su vukli volovi i tri tovarna konja na kojim je uglavnom bilo ono što je najpotrebnije za život, moj otac i stric Pero, sa kojim smo živjeli u zajedničkom domaćinstvu, odlučili su da se upute prema Ustiprači gdje bi trebalo da pređemo Drinu. U Ustipraču nismo stigli, jer nam je neko rekao da se tu ne može preći i uputio u Višegrad preko Sjemeća.

Ogromna kolona izbjeglica vukla se Sjemećkim poljem i niz Kopito prema Gornjoj Lijesci. U nepreglednoj koloni uglavnom su bili starci, žene i djeca. Sporo se kretalo da bi negdje pred Višegradom došla vijest da se i tu ne može preći Drina. Zabranila neka vojska, talijani, pričalo se.

Upućeni smo prema nekim Miloiševićima i Starom Brodu, gdje će se navodno skelom i čamcima moći preći na desnu obalu Drine. Idući danonoćno nekako smo došli do Miloševića koji su bili puni naroda i posebno stoke svih vrsta. Koliko se sjećam ostali smo tu 6-7 dana čekajući da se prevezemo preko Drine.

U međuvremenu na Drinu su stigle ustaše. Nastao je pakao. Ljudi u crnim uniformama uz samo sporadične pucnje iz pušaka, pljačkali su, klali, djevojke i mlade žene silovali. Užas od koga mi se i danas diže svaka vlas na glavi. Klanje nisam vidjela, jer su nas, žensku čeljad, koliko se moglo, sklanjali roditelji, ali sam svojim očima gledala mrtve zaklane u talasima rijeke i grupe djevojaka i mlađih žena, koje su držeći se za ruke skakale u nabijalu Drinu bježeći od silovanja i druge torture ustaša.

Preko Drine nije se prevozilo sve dok iz Višegrada nisu došle Švabe u gumenim čamcima i zaustavile užas na lijedoj obali. Tada je proradila skela i čamci za prevoz na obalu spasa. U jedan od čamaca, vidjela sam, uz dobro plaćanje, ušli su moji roditelji i manja djeca, strina Radojka i njena djeca i otišli preko Drine. Uz ponovni dolazak trebalo je da se prevezemo ja, sestra Milojka i stric Pero.

Pošto je ponovo došlo do zabrane prelaska na onu stranu, mi smo se iz Miloševića preko Borika morali vratiuti kući u Džimrije. Vratili smo sa jednim kolima koja su vukli volovi uz velike teškoće, jer su se idući po oštrom kamenju podbili pa im je iz papaka stalno lila krv, zbog čega smo im obuvali vunene čarape.

Još jedan događaj iz tog perioda ostao je u sjećanju bake Mare. Vraćajući se sa Drine kući u Džimrije, umorni, gladni i izgladnjeli, prošli smo preko Borika i kroz šume Devetaka. Već od Danilova lagera primijetila sam da se nešto kreće oko naše kuće. Prilazeći kući našli smo jednu našu kobilu koju smo, sa sedlom i uzdom, morali pustiti negdje u šumama Sjemeća. Ona se odatle prelazeći veliku razdaljinu sama vratila kući i više od 15 dana lutala livadama i utrinama oko kuće. Da se dovoljno nahrani smetala joj je čampara od uzde koja je bila u njenim čeljustima, a kolan od sedla joj je na stomaku ranu napravio. Našam dolasku kući obadovali se ne samo ovaj mali dio naše razdvojene porodice, koja se sastavila tek nekoliko mjeseci kasnije, nego, čini se, i naša kobila i sama kuća, reče na kraju baka Mara uz dilemu šta li se to ona Bogu zamjerila da je neće u svoje carstvo u koje su njen suprug Vujadin, dobri čovjek i veliki domaćin i majstor mnogiuh zanata, sa kojim je rodila petoro djece i ima 13 unučadi i 21 praunuče, i mnogi drugi njeni vršnjaci davno otišli?.