Četrdeset godina službe protejereja stavrofora Momira Vasiljevića

10.08.2017.

momir-vasiljevic-1

“Gospode, šta je čovek da ga se sećaš ili sin čovečiji da ga pohodi.”

„Ništa čovek neće odneti sa ovoga svijeta! Prekrstivši bijele ruke, draga braćo, sa sobom nosimo samo djela i odgovor Gospodu. Kada su naše stare pitali kako im je prošao život, oni bi mudro odgovarali: Život prođe kao da na jedna vrata uđeš, a na druga izađeš. Postite, Bogu se molite, volite narod svoj srpski i pravoslavni. Ne odričite se pravog puta Hristovog, zarad robovanja ljudima i strastima.“, sve vrijeme svešteničke službe tako je besjedio i podučavao narod  sveštenik Srpske Pravoslavne Crkve, protejerej – stavrofor Momir Vasiljević.

Jedanaestog marta 1955. godine, u kući gazde Milorada Miloša Vasiljevića, bivšeg kraljevog žandara, rodio se njegovom sinu Radomiru sin prvenac kome daju ime Momir. Poslije godina nemilih događaja, stradanja i ratova, u kući Vasiljevića rađa se čedo koje će doneti višestruku radost. Molila se blaženog spomena njegova majka Jela i zavjetovala se da će, ako dobije sina, da  ga posvetiti na službu Bogu. Po obećanju njegove majke i po sopstvenoj želji, od malih nogu Momir usmerava svoj život ka Hristu. Osnovnu školu do petog razreda završava u rodnom mestu, a osmogodišnju u Vogošći kod Sarajeva.

Posle Drugog svetskog rata, u Bogosloviju sa čajničkog kraja prvi polazi Momir Vasiljević. Pojedini srodnici i tadašnje vlasti, zaslepljeni bezbožnim vremenom, pokušavaju mladog Momira odvratiti od služenja Bogu, obećavajući mu primamljive ustupke i mnoge mogućnosti.  Pobožni i bogobojažljivi roditelji odmalena su ga učili čestitosti, odlučnosti i neustrašivosti. Iako su pod pritiscima ponekada preispitivali sebe, odgovor i odluka mladića riješenog da služi Bogu dobiće jasan epilog.

Godine 1970. upisan je u Bogosloviju Svetog Save u Beogradu. Ta visokoobrazovna institucija naše Crkve u velikoj mjeri će opredjeliti sav daljni pastirski rad i život ovog vrlog oca i duhovnika. Po svojoj strogosti i ugledu Beogradska bogoslovija uvek je prednjačila. Na vrata Bogoslovije doveo ga je otac Radomir. Vidjevši gorostasnog oca Domentijana Pavlovića, glavnog vaspitača, kako grdi i vaspitava đake, zastao je za trenutak. Budući sveštenik naše Crkve, samo je kratko rekao: „Ja ovdje ostajem“. Ova misao prati ga u potonjim godinama službovanja, kao i celoga života. Pametan i razborit mladić, vrlo brzo postaje miljenik svojih vaspitača i profesora. U Bogosloviji Svetoga Save obavlja dužnost profesorskog bibliotekara i cenzora. Vratio se iz Bogoslovije završivši je sa odličnim uspehom.

Želja mladog bogoslova Momira bila je da nastavi studije u Grčkoj. Budući da tadašnje vlasti mnogima nisu htjele izdati pasoš, a „žetve je bilo mnogo i poslenika malo“, blaženoupokojeni mitropolit dabrobosanski  Vladislav naređuje mu da poslije odsluženja vojnog roka preuzme službu jer je potreba Crkve velika. Od akademskog i spisateljskog rada nikada nije odustao.

Posle stupanja u brak sa suprugom Mirom rođenom Komlenović, mitropolit Vladislav ga 1977. godine, na praznik Uspenja Presvete Bogorodice, u rodnom Čajniču, rukopolaže u čin đakona i postavlja za parohijskog đakona pri hramu Svetoga Preobraženja u Novom Sarajevu. U prelijepom Sarajevu, u polju prepunom žetve službovaće dvadeset godina. Kao đakon mitropolita, obavlja još i dužnosti sekretara – blagajnika Stare pravoslavne i Saborne crkve u Sarajevu, kao i službu parohijskog đakona hrama Preobraženja Gospodnjeg u Novom Sarajevu.

momir-vasiljevic-2

Na toj dužnosti ostaje do 1979. godine. Tu njegov životni put dobija zanimljive obrise i predokuša godine plodonosnog rada. Devetnaestog avgusta 1979. godine u hramu Svetog Preobraženja rukopoložen je u sveštenički čin i postavljen na prvu blažujsku parohiju, pri hramu Svetoga Save na Ilidži. U hramu pusto, naroda malo. Po velikoj Božjoj milosti, mnogi odmah uviđaju njegovu predanost i pedantnost i polako prilaze Bogu i Crkvi. Propovijedi sveštenika Momira i služenje narodu bude narod koji pristupa i raduje se ponovnom duhovnom životu.

Kroz svoju predanu pastirsku i katihetsku djelatnost, kao neprocjenjive bisere vaspitavao je generacije mladih na Ilidži. Podučavanje, besjede i bogosluženje postali su najmoćnije oružje u borbi sa bezbožništvom. Ni na ovoj dužnosti ga iskušenja nisu mimoilazila. Špijuni, agenti jedne države koja se bojala Boga i Božijh ljudi, samo su gledali kako da u narodu srozaju ugled ovog istinskog srpskog sveštenika. Uprkos svemu, kao starješina blažujskog hrama predano je radio kako na duhovnoj, tako i na materijalnoj obnovi crkvenog života Ilidže.

Godine mira nisu za Srbe predugo trajale. Došle su ratne devedesete. Stara izreka da se na muci poznaju junaci i odlučnost u ostajanju i opstajanju na mjestu ovdje i sada, oca Momira ne napuštaji te ni on tih najstrašnijih godina ne napušta svoj narod. Sve vrijeme rata ostaje na Ilidži. Neprijateljev dvostruki prsten – opsadno stanje na Ilidži, pogibije, stradanja, sahrane, tuge – sve muke srpskoga roda, kao i prethodnih godina, dijelio je sa narodom. Pravoslavni sveštenik je koji je u proteklom ratu sahranio najviše poginulih srpskih vojnika i civila. Mnoge je raseljene udomio, gladne nahranio, ucvjeljene tješio, zahvaćene ratom izbavljao, djecu poginulih pomagao.

Po potpisanom Dejtonskom sporazumu, opet je uz svoj narod. Više od stotinu i pedeset hiljada izbjeglih i raseljenih Srba iz polja sarajevskog, iza njih garež i hiljade pobijenih, a ispred neizvjesnost. Bog svoga trudbenika kao i Bogom mu povjereni narod nije ostavio.

Tih godina novoizabrani mitropolit dabrobosanski Nikolaj oca Momira uzima za svog saradnika te odmah otpočinju rad na obnovi i vaskrsavanju srpske crkvenosti na ovim prostorima. Za zasluge u Crkvi tih godina, 26. februara 1996. odlikovan je dostojanstvom protonamjesnika. Pošto je poslije rata morao napustiti Ilidžu, zajedno sa Mitropolitom prelazi na Sokolac i biva postavljen za paroha glasinačko–košutičkog i službenika Eparhijskog Upravnog Odbora. Aktivno je učestvovao u obnovi hramova, manastira, osnivanju obrazovnih institucija naše Crkve u Mitropoliji dabrobosanskoj. Inicijator je premještanja privremenog sjedišta dabrobosanskih mitropolita iz Sarajeva na Sokolac.

momir-vasiljevic-3

Posebno uočljiv i neizbrisiv trag ostavio je u narodu radeći sa djecom i omladinom. Vjeronauku je predavao od rukopoloženja. Njegovom zaslugom osnovan je hor Romanijska lazarica, pri hramu Svetog proroka Ilije na Sokocu. U čin protojereja proizveden je 28. juna 1997. Arhijerejski namjesnik sarajevski i travničko-zenički postaje 15. avgusta 1999. Neimarska djelatnost prote Momira  posebno dolazi do izražaja za vreme službovanja na Sokocu. U dužnost mu je stavljena izgradnja manastira Svete Trojice u selu Ozerkovići kod Sokoca. Po završetku ovog teškog djela, mitropolit Nikolaja odlikovao ga je  naprsnim krstom i činom protojereja-stavrofora. Manastir Svetog Georgija zahvaljujući i protinom pregalaštvu dominira Romanijom. Proto Momir zaslužan je što je Crkva Svete Petke na vojničkom groblju „Novi Zejtinlik“ u Sokocu otpočeta i što su joj postavljeni temelji.

Autor je sedam knjiga. Objavljivao je priloge u Pravoslavlju, Svetigori, Svetosavskom zvoncu i Dabru, bio urednik rubrike  Pravoslavlje u listu Srpska vojska.

Na Vidovdanskoj skupštini održanoj na Palama 21. jula 2001. godine izabran je za člana Glavnog odbora Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“.

Na sokolačkoj parohiji ostaje do 1. septembra 2005. godine, kada zbog zasluga na obnovi života u mitropoliji dabrobosanskoj po potrebi službe prelazi na treću parohiju paljansku. U hramu Uspenja Presvete Bogorodice na Palama služi, besjedi i aktivno piše sve do 2014.godine. Za to vrijme dograđena je kapela za prisluživanje sveća uz crkvu Uspenja, sazidan novi Saborni hram posvećen svetom Arhangelu Gavrilu i obnovljena Kuća Cekovića. Prota se 1. oktobra 2014. vraća u svoje gniezdo, gde je stasao i odakle je krenuo u svijet, u rodno Čajniče. Na dužnosti starješine hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Čajniču predano služi tri godine, pod okriljem čudotvorne ikone Majke Božje Čajničke Krasnice, najveće svetinje ove eparhije. U Čajniču je prota Momir uredio nekoliko prostorija u Svetosavskom domu i počeo sa obnovom i potpunim renoviranjem starog zdanja iz 1937. godine i njegovom adaptacijom u konak. Izgradio je gostoprimnicu i ljetnikovac za vjerni narod i hodočasnike.

Protojerej-stavrofor Momir Vasiljević svoj poziv uvijek je dostojno nosio, kao Božje pozvanje ga doživljavao i sopstvenim životom svjedočio. Gdje god je službovao – časno je služio vjeri našoj pravoslavnoj i svome srpskom rodu. Njegove nadahnute propovijedi nikada vjerni narod nisu ostavile ravnodušnim. Budući istinski privržen Hristu, odličan poznavalac Njegove nauke i nadahnut ljubavlju Njegovom, beskompromisno je razobličavao farisejsko licemjerje, ukazivao na grijeh i mnogim vjernicima pomogao da svoja lica umiju suzama pokajanja i ispravljaju puteve svoje. Otac Momo, kako ga s ljubavlju njegova duhovna čeda nazivaju, obraća se očinski – toplo i oštro, s ljubavlju i prekorom. Razumije  slabost čovjekovu, ali odlučno, bez odlaganja od paloga zahtijeva da se digne i životom svjedoči vjeru pravoslavnu.