Služba protkana ljubavlju prema Bogu i rodu

15. novembra 2017. 058.ba

23619168_10213115959088007_1884600283_n

ČAJNIČE – Posao i karijeru često određuju ljudi. Neki posao rade zato što moraju, zbog novca, zbog potrebe da prežive. Mnogi posao koji rade, karijeru koju su odabrali ne vole. Neki, oni istinski srećni vole svoj posao. Ne samo da ga vole, oni ga žive. Karijeru nisu birali zbog novca, moći, ili nužnosti, već iz čiste ljubavi, želje, ali i volje da rade nešto više, da pomognu, da služe drugima, ljudima, ali najprije Bogu.

Protojerej stavrofor Momir Vasiljević je od tih ljudi. Od onih ljudi što ne idu lakšim putem, već putem srca, putem duha, i u njegovom slučaju putem Boga. A taj put, kada je on kretao na njega, ne bijaše kao današnji. Bijaše to vrijeme vlasti onih koju su tvrdili da su ubili Boga, i da su oni tada postali bogovi. Simbol im bi čekić, srp, petokraka. Odlučivali su o svemu. Životu, smrti, čak su i misli htjeli da nam kontrolišu.

Crkvu nisu voljeli. Pošto su u njoj vidjeli opasnost. Crkva kaže da nam je Bog dao slobodnu volju, da mislimo šta hoćemo, da radimo šta god hoćemo, sve mi je dozvoljeno, ali mi nije sve na korist.. Komunistima se slobodna volja nikad nije dopadala. Opasan je čovjek koji misli. Još opasniji onaj koji vjeruje. Sve u svemu to su bila teška vremena za vjerujuće.

Zato je kretanje tada mladog Momira na put kojim se rjeđe išlo, put istine, pravde i Boga, bio hrabar korak, kako za njega, tako i za njegovu porodicu.

Služba ga vodila širom bivše države, da bi ga na kraju karijere dovela do mjesta gdje je sve počelo, u njegovo Čajniče. Čajniče koje je oblikovao njegovu dušu, mjesto gdje njegova porodica generacijama ostala vjerna Bogu, vjeri pravoslavnoj, srpstvu i lijepim srpskim običajima i tradiciji. Došao je otac Momo u Čajniče gdje je Hram Uspenija Presvete Bogorodice, gdje je slavna ikona Čajnička Krasnica.

23634731_10213115959208010_218190246_n

Kao i uvijek svoj poziv, shvatio je ozbiljno, i krenuo da ga radi od srca. Nije bio od onih kojih zadnjih par godina prekunjanju na poslu, ili otaljavaju, čekajući da vrijeme tek samo prođe, i da penzija dođe.

Došao je i zasukao rukave. Želio je svom Čajniču svojoj crkvi dati i srce i dušu, možda i više nego ikad tokom čitave, bogate karijere.

Moramo biti iskreni i reći, Čajničani ga nisu odmah shvatili na pravi način. Trebalo nam je vremena. Nismo navikli da sveštenici mnogo rade. Možda oni nisu osjećali našu crkvu, našu Krasnicu kao neko ko je rođen ovdje, neko koga su one inspirisale da krene putem službe Bogu i ljudima. Možda smo i mi Čajničani prestrogi, lako sudimo drugima. Kako god, nije nam lako ugoditi. Ne valjaju nam oni koji ne rade puno, ne valjaju nam i oni koji izgaraju od posla i želje da stvari učine boljim. Protojerej Momir se nije obazirao na dokone ljude koji na sve imaju komentar. Želio je našoj crkvi dati još veći sjaj od onog koji ima. Počeo je da organizuje književne večeri, promocije, nastupe, horova, obnovio je dječiji crkveni hor, počeo je da sređuje crkveni muzej, tu bogatu riznicu koja je godinama propadala jer niko nije pokazao želje i volje da povede računa o tome.

Možda i najljepše njegovo djelo, ujedno i ono koje je najviše uzburkalo javnost jeste obnova Protinog konaka. Konak, o kome planinaramo poseban članak, napravljen je 1937. godine i djelo je prote Jovana Jovanovića, koji je tada službovao u Čajniču. Zbog toga i nosi naziv Protin. Ne, nije taj naziv hir, ili čin slavoljublja kako su mnogi, olako zaključili. Da su samo došli neki put u crkvu, kad je krenula ideja o obnovi, možda bi znali odakle naziv. To je hvale vrijedno odavanje počasti jednog čovjeku koji je takođe mnogo radio za crkvu, za grad i za narod, a kojeg već odavno nema među nama.

Konak nakon Drugog svjetskog rata država oduzela od crkve i narednih decenija je imao razne namjene dok konačno nije vraćen crkvi prije desetak godina. Od tada je prazan. Od tada je polako propadao. Oronuo, postojao je polako još jedna ružna zgrada u Čajniču, na lijepom mjestu. I da Vasiljević nije došao u svoje Čajniče, zub vremena bi konak u poptunosti izgrizao. Vjerovatno bi stajao tako, tužan, i ružan dok se ne sruši sam od sebe. Srećom nije bilo tako.

Otac Momir Vasiljević radi, stvara, okuplja. Tako je danas Protin konak, i njegovo dvorište,te mali trg na sredini istog, mjesto od kojeg zastaje dah, koje fascinira svojom ljepotom. Stara crkva je uredjena i blista kao labudica.

Pomogao je da jedna knjiga, ugleda svjetlost dana.

O pomoći porodicama, i pojedincima suvišno je govoriti, jer ko nije tražio pomoć nije je ni dobio. Mada, pomoć su znali dobiti i takvi. Jer prota sluša, a pomaže i onda kad ne tražite. Zašto? Jer je to ljudski i hrišćanski.

I sada naš prota Momir ne posustaje. Radi. Na redu je muzej. Kojem vraća sjaj.

Nadamo se da će oni koji će doći nakon njega, neće biti karijeristi, već da će se voditi njegovim primjerom, vrijednog radnika, pravog pastira svoga stada.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Autor: Dragan Kovačević

Iz Čajniča, rođen u Foči 1987, diplomirao u roku novinarstvo na Filozofskom Fakultetu Pale, stekao zvanje diplomirani novinar. Odličan u kreativnom pisanju.

Pogledajte sve vijesti čiji je autor Dragan Kovačević

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.