ROGATICA – Milanka Borovčanina – Romsoka iz Sokoca neki svrstavaju u pjesnike, drugi pripovjedače, treći u romansijere, a on za sebe kaže da je književnik, jer je član tog esnafa u Republici Srpskoj i Srbiji.
Do sada je objavio dva romana, četiri knjige priča i pripovijetki, šest zbirki poezije za odrasle, jednu knjigu pjesama za djecu i jednu putopisa.
Posljednja njegova knjiga „Priče sa planina“ izašla je ovih dana. Izdavač je Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta – Gradski odbor Banja Luka, a štampana je u Štampariji iz Sokoca.
Radi se o putopisnim zapisima čiji su recenzenti Milica Bakrač i Milenko Jevđević. Predgovor je napisao profesor srpskog jezika iz Rogatice Boško Ćaćić koji reče da su Romsokove priče zanimljive i životne, a lirka kojom su one natopljene ovdje-ondje bljesne kao vatra na snijegu.
Hodočasteći sa Romsokom, dodaje Ćaćić, prođoh i ja gorom Romanijom, od Zmajevca do Pjenovca, oduševih se perivojima božanstvene ljepote, hodio od Crkvina i Borika do Drine vode, Rzavskih bregova nobelovca Ive Andrića i planinom Devetak. Svud ljepota. Uživao sam, a bogami i naučio puno, saznao dosta podataka iz istorije i geografije.
A Milica Bakrač, poznati pjesnik iz Nikšića i „advokat“ u timu odbrane srpskog jezika u Crnoj Gori, u svojoj recenziji podsjeća da je planina Romsokovo utočište. U knjizi „Priče sa planina“ on nas vodi na Javor-planinu i Veliki Žep do Zmajevca i Pjenovca, Velikih Igrišta i Debelih brda gledajući vrhove Jahorine, Treskavice, Zelengore i „odvlači“ od Ponora do Trnovačkih jezera i Volujaka. Ne zaboravlja ni svoju Romaniju, Novakovu pećinu i Novakovu njivu, Devetak i njegove vrhove Golo rame i Bezdanicu. Prošetao je i od Starog Broda i spomen-komplaksa za 6000 poginulih Srba ratne 1942. preko Borika do Crkvina. Svratio na Sjeversko i kod spomenika Kralju Petru I Velikom oslobodiocu, koji je podignut davne 1925, slušao je priču o 22 solunska dobrovoljca iz ovog kraja. Pio vodu sa čuvenog izvora Udaša i sjetio se svog ratnog druga, prijatelja i kolege po bijelom mantilu, pokojnog doktora Zorana Mitrovića, kome je u ovoj knjizi posvetio jednu svoju priču.
„Priče sa planina“ Rogatičanin po porijeklu Milenko Jevđević Jevđa nazvao je Literarnim medaljonima. Pisac ove knjige, kazuje on, druguje s onim vječnostima koje pripadaju samo planinama: vrletnim stazama, nebeskim vrhovima, trkom vjetrova, ljekovitim biljem, bistrim izvorima… Gdje-gdje zastane da ispriča po neku legendu ili istorijsko zbitije, opiše tajne krajputaša i porazgovara s rijetkim stanovnicima napuštenih sela pa je radi toga Romsok i postao čovjek planina.
„Nisam ja planina. Ja sam planinar. Meni je planinarenje amaterska zanimacija. Možda više od polovine svoga dosadašnjeg boravka (64 godine) pod nebeskom kapom proveo sam hodeći po planinama. U skoro svakodnevnom druženju sa prirodom, i iz neizmjerne ljubavi prema njoj, čini mi se da sam dokučio nemušti govor neba i zemlje, i svega što na njima postoji, trava, bilja i životinja, stijenja i kamenja, zvijezda, sunca, mjeseca, priča Romsok i dodaje:
„I ubijeđen sam da je ta božanska ljepota tu privrženost prepoznala, i meni, običnom smrtnom grešniku, uzvratila istom mjerom, dozvoljavajući mi da uživam u njenim veličanstvenim čarima, potpuno zaštićen od svake nesreće, bolje i nevolje, rukom njenog Tvorca. Zahvallan sam Gospodu za sve nemjerljive i skupe trenutke ovozemaljskog živovanja provedene u perivojima djevičanske ljepote, uz poj ptica, sunčana jutra, tijane večeri, blage noći pune tajanstva i mjesečine, modrozelena proljeća, vrela ljeta, pozlaćene jesenje dane što zanosno na zrele plodove mirišu, mećavne zime, bijesnu tutnjavu oluja i gromova, žubor vode… Nema kraja nabrojalici, bisernoj nisci, kao što nema lijeka za ovu moju zaljubljenost, reče na kraju Romsok, ili ti Milanko Borovčanin, Romanijac i Sokočanin od glave do pete.
