Intervju sa Aleksom Stanišićem – Podrška je sve

ČAJNIČE – Aleksa Stanišić je biser čajničke košarke i čajničkog sporta. Ovaj super talentovani dječak privlači pažnju svih koji se bave košarkom. Njegov talenat je očit, a želja za radom i učenjem još očitija.

Nije samo sportski talenat ono što ističe ovog dječaka, već i skromnost, kao i veliki trud koji ulaže ne samo u svaki meč, nego i u svaki trening.

Želi da bude košarkaš i kako sam kaže, pred njim je još dug put. Odlična je stvar kad mladi sportista zna da za uspijeh nije dovoljno samo roditi se sa talentom. Aleksa je takav.

Stanišić trenutno trenira, jer takmičarskih mečeva nema. Naravno tu je kraj osnovne škole, mala matura i izbor srednje škole. To je za njega izrazito važno. Ovaj razgovor je došao baš u vrijeme kad je škola prioritet čak i nad voljenom košarkom.

NN: Aleksa reci nam nešto o sebi? Kako bi ti sebe opisao?

ALEKSA: Pa, ne želim ja sebe da opisujem nešto pretjerano. Ne bih ni da se hvalim. Čajniče je malo mjesto i svi se dovoljno poznajemo. Potvrdi ću ono što ste naveli u prethodnom tekstu. Ostalo mi je još 15-ak dana i opraštam se sa OŠ.

NN: Kako si krenuo sa košarkom? Koliko dugo treniraš? Sjećaš li se prve utakmice, koša?

ALEKSA: Sa košarkom sam krenuo, jer su svi moji drugovi to trenirali, kasnije je to prešlo u ljubav. Treniram već 8 godina. Ne sjećam baš utakmice ili koša, ali znam samo da je osjećaj bio nestvaran. Kao da sanjam.

NN: Šta tebi predstavlja košarka?

ALEKSA: Košarka je u početku bila samo moj hobi, a od sada je to moje životno opredjeljenje.

NN: Uči li se košarka samo treningom i igranjem, ili je i gledanje dio tog procesa?

ALEKSA: Sve to su odlučujući faktori, ali bez ljubavi prema košarci od toga nema ništa. Dakle prvo moraš imati strast prema tome šta radiš, a onda predanost da kroz naporan rad učiš sve što možeš. A uči se treningom, igrom i gledanjem.

NN: Kad smo kod gledanja košarke, pratiš li ti dovoljno zbivanja preko bare, ali i u Evropi? Imaš li idola među košarkašima? Koji ti je tim drag?

ALEKSA: Pratim naravno, više tu košarku preko bare, ali i pratim i evropsku. Idola nemam, ali igrač koga baš volim je Lebron Džejms. A Klivlend tim.

NN: Zamišljaš li sebe, kako nekad u budućnosti igraš košarku u NBA?

ALEKSA: Zamišljam, to mi je i san. Ali trnovit put, naporan rad i dosta odricanja su potrebni da se taj san ostvari.

NN: Često ideš na razne kampove. Obično si među djecom koju svi istaknu po talentu. Reci mi pomažu li ti kampovi razvoju igrača? I koji bi kamp izdvojio po nečemu? Bilo čemu što je ostavilo utisak na tebe?

ALEKSA: Dvije godine sam bio na kampu “Crossover ” u Kragujevcu, i na zimskom košarkaškom kampu na Jahorini koji je organizovala KK Igokea, imao sam čast da zaigram sa njihovom pionirskom selekcijom na turniru u Makedoniji prije mjesec dana, gdje smo osvojili prvo mjesto i iz svih tih lijepe okupljanja imam samo uspomene ne bih nijedan izdvajamo. I moram reći da uz pomoć vrhunskih stručnjaka i trenera sam mnogo toga naučio.

NN: Koliko je bitna podrška porodice u razvoju igrača?

ALEKSA: Bez podrške pogotovo porodice a i mojih trenera Duška Pečenice i Dalibora Cigala ne bih uspio, a ni naučio, i, tako i zavolio košarku. Podrška je sve.

NN: Pored košarke i škole, koliko ti vremena ostane za druženje ili neki hobi? Gledaš li filmove serije? Čitaš li knjige?

ALEKSA: Uz dobru organizaciju za sve imam vremena gledam i filmove i serije, ali košarka mi je na prvom mjestu.

NN: A knjige?

ALEKSA: Čitam i knjige, uglavnom avanturisticke romane.

NN: Imaš li omiljenu knjigu ili autora?

ALEKSA: “Grof Monte Kristo ” mi je omiljena knjiga od Aleksandra Dime.

NN: Saznali smo da uskoro napustaš Čajniče. Reci nam nešto o tome?

ALEKSA: Na poziv uprave kluba Košarkaškog kluba “Igokea” iz Aleksandrovca da zaigram u njihovom klubu košarku i upišem srednju školu kod njih, moja porodica i ja smo odlučili, da prihvatim njihov poziv. Klub mi je objezbjedio školovanje, smještaj i treninge.

NN: Ima li nervoze zbog toga?

ALEKSA: Ispocetka sam bio jer je bilo još nekih ponuda dok nismo odlucili gdje ću ali sada jedva čekam zaigrati sa njima

NN: Bi li želio nekoga posebno da pozdraviš?

ALEKSA: Pozdravljam moj razred sa kojim se opraštam ove godine.

NN: Za kraj šta bi poručio mladima i djeci u Čajniču?

ALEKSA: Da se bave sportom jer je to najzdraviji način odrastanja i razvijanja.

Aleksa Stanišić ima velike ambicije, velike snove. Ali ima i ono što je potrebno da se to ostvari. To je odlučnost u kombinaciji sa strpljenjem. Polako je krenuo na put koji neće biti lak. Najvažnije je da, da ovaj divni dječak zna to, i spreman je da se suoči sa svim izazovima, i spreman je da naporno radi da bi to ostvario. Mi mu možemo samo poželjeti sreću i onda da jednog dana ostajemo budni do kasno gledajući njegove mečeve u NBA. Možda je to veliki san, ali svijet je lijep kada sanjamo. Lijepim su ga učinili ljudi koji su imali san, i hrabrost da taj san ostvare.