Batinići iz Gučeva – Pariz zamijenili selom ispod Romanije

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 29. avgusta 2018. 058.ba

ROGATICA – Da odlazak na rad u bili koju zemlju Evrope ne znači definitivno napuštanje zavičaja ima dosta primjera. Jedan od njih je i Radenko Batinić (75) iz sela Gučevo kod Rogatice. On je sada već davne 1968. u svojoj 25 godini napustio rodno selo i Rogaticu u kojoj je radio kao konobar u tada otmenom restoranu „Agrokombinata“ „Crvena ruža“, i uputio se u bijeli svijet. Krajnja destinacija bila je Francuska i grad svjetlosti Pariz. Otišao i ostao sve do penzionisanja 2004. godine.

Kada danas vratim sjećanje na tu 1968. zaključujem da je moj odlazak na rad u Francusku ličio na veliki avanturizam. Ideš a ne znaš gdje ideš ni šta te tamo čeka, ni ko te čeka ni šta ćeš raditi, kako i s kim živjeti. Uz te „obične“ dileme tu je i najveća – ne znaš jezik, mentalitet ljudi. Jednostavno nosila me mladost, a ona ponekad graniči i sa ludosti. Na sreću kod mene nije bilo ovog drugog, priča Radenko koji svoje penzionerske dane najvećim dijelom provodi u rodnom Gučevu i dodaje:

Sa više i manje teškoća prve gastarbajterske dane u Parizu uspješno sam prebrodio. Umjesto konobarskog posla u Rogatici tamo sam se obreo u građevinarstvu i u njemu ostao punih 36 godina, odnosno do penzije. U Parizu sam se oženio. „Uzela“ me je Mila Nikolić, takođe gastarbajter, iz jednog sela u okolini Rekovca kod Kragujevca. U slozi i ljubavi dobili smo sina Nenada i sada je to momak pri kraju treće decenije života.

Dok sam bio mlađi povremeno sam se vraćao kući u Gučevo i Rogaticu, gdje su me prozvali „Francuz“. Iako u Parizu imam sve, posebno najmilije, po penzionisanju ja sam i u snu i na javi vidio samo moje Gučevo i zavičaj podno Romanije u koji sam počeo sve češće dolaziti.

Na našem imanju u rodnom selu, pored stare očeve i majčine, napravio sam i opremio novu kuću i počeo krčiti zapušteno. Uz moralnu podršku i materijalno pomagala me je i supruga Mila, posebno nakon njenog penzionisanja 2013. Stvorili smo kutak za solidan život i zasluženi odmor poslije niza godina rada u tuđini, koja prema nama i nije bila mnogo surova.

Radenko je, priča on, najveći dio godine u Gučevu. Mila dođe povremeno, jer brine o ostatku porodice u Parizu. Ove godine i ona je sa njim od aprila i, kako reče, ostaće do prvog snijega.

Njeno prisustvo u Gučevu, primijećuje se po mnogo čemu. Uz ostalo, njena zasluga je što se sada za njihovu kuću s pravom može reći da je „kućica u cvijeću“.

Cveće (Srbijanka, govori ekavski) uzgajam za sebe i svoju dušu. Ponela sam to iz porodice i sela kod Rekovca. U granicama mogućnosti uzgoj cveća nastavila sam i u Parizu, a sada sam kod ove naše kuće u Gučevu dobila i vrijeme i prostor da se razmašem i družim sa cvećem do mile volje, priča Mila.

Radenko, opet, voli voće. Već na rodu u njegovom voćnjaku ima preko 70 stabala šljiva stenlejki, čačanske rodne i čačanske ljepotice, krušaka viljamovki. Tu je, uz smijeh pokazuje, i jedno mlado stablo egzotične afričke šljive. Rodila i on sada po koji plod koji ima „meso“ boje trule višnje i sasvim minijaturnu košpicu, poklanja „iznemoglim“ prijateljima?!

On od drveta ili nekog drugog materijala napravi ono što njegova Mila traži i u tom zajedništvu voća i cvijeća, kako rekoše, imaju prekrasan kutak za odmor i tijela i duše.

Kad god imamo slobodnog vremena, a imamo ga dosta, dodaje Mila, sednemo i popijemo kaficu i čašćcu domaće mučenivce u ovom našem botaničkom okruženju.

Ili, ja, na primjer, svako jutro nakon ustajanja odem kod nekog od mojih cvetova i sa njim „popričam“, zalijem onaj kome treba vode, očupam stare listove i tako iz dana u dan, priča Mila.

Iako penzioneri sa penzijom iz Francuske, Radenko i Mila uz uzgoj voća i cvijeća, bave se i drugim poslovima. Imaju mini plastenik u kome, za vlastite potrebe i poklone prijateljima, proizvode paradajz, krastavce, paprike i drugu zdravu hranu. Pošto je ove godine voće dobro rodilo Radenko je već sakupio i, kako se ovdje kaže, potrepao i za pečenje rakuje spremio osam kaca od po 5 metara komine od ranih šljiva, krušaka i jabuka. „Vatrena mašina“ vođena Radenkovom rukom već je počela sa radom i radiće sigurno do kasne jeseni. Možda će nešto ostali i za proljeće, jer prava berba šljiva tek predstoji, reče on.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: