Susret s povodom – Sveštenik Milorad Novaković laureat velikog priznanja opštine Rogatica

08.10.2018.

ROGATICA – Dobar pastir što no kaže inom, to i svojim pokazuje činom, ovih riječi velikog Njegoša, držao sam se cijelog svoga dosadašnjeg života i tako ću nastaviti, kazuje Milorad Novaković, protojerej-stavrofor u penziji iz Rogatice, koji je uz nedavni 27. septembar kao Dan opštine Rogatica postao jedan od rijetkih nosilaca Zahvalnice kao priznanja za doprinos afirmaciji ove lokalne zajednice.

To je bio povod za razgovor sa protom Miloradom, kako ovog čovjeka blagog pogleda i uvijek zlatnih riječi, iz milja zovu njegovi bivši parohijani, a sada sugrađani u Rogatici, gdje sa porodici živi u vlastitoj kući.

Rođen sam, počinje priču prota Milorad, u selu Gojava u opštini Rudo. Na predstojeći Pokrov Presvete Bogorodice, 14. oktobra, navršiću 75. i ući u 76. godinu. Prvo sam od petoro djece u oca i majke. Imam još brata i tri sestre i svi smo hvala Bogu živi, a zdravlje je s godinama. Roditelji su nam se uglavnom bavili zemljoradnjom. Ja kao najstariji i najmlađa sestra Milica „pobjegli“ smo iz porodice. Ja u sveštenike, sestra u prosvjetu sa završenom Pedagoškom akademijom.

Moje prvo službovanje kao mladog sveštenika, nastavlja priču Novaković, bilo je u crkvi Uspenije presvete Bogorodice u Mokrom kod Pala. Tu sam ostao sedam godina, a onda premješten u Rogaticu i crkvu Svete Trojice.

Službovanje u Mokrom za sadašnje uslove bilo je zanimljivo pa pomalo i smiješno. Jedan sveštenik, parohija velika, putevi i gdje ih je bilo slabi, makadamski, rijetko se ko vozio u automobilu, pa sam veliki dio svojih svešteničkih obaveza po selima obavljao jašući na konjima. Tako sam u sedlu na konju prošao Vučiju Luku, Visojevicu, Rakovu nogu, Ozren, Šiće, Kalauzoviće, Bare i druga mokranjska sela dubeći u sedlu po dva i više sati konjskog hoda.

Dolazak u Rogaticu za mene je bio veliki izazov. Gradska sredina, sjedište opštine, u gradu više muslimana nego Srba, objekat crkve nije bio u bogzna kakvom stanju, ljudi i sredina nepoznati.

Zahvaljujući mojim parohijanima i ostalim ljudima dobre volje stanja se polako mijenjalo na bolje u svim oblastima života i rada. Istina, u Rogatici nisam jahao konje, ali se zbog nedostatka puteva moralo puno pješačiti da bi se stiglo u sela područja Kozići, Mesići, Lađevine, Zakomo, gdje je sada izgrađena nova crkva.

I tako od početka 1974. do juna 2007. kada je prota Milorad prošavši sve faze svešteničke karijere i penzionisan u „činu“ protojereja-stavrofora,najvećeg svešteničkog položaja, sa naprsnim krstom i ordenom Svetog Petra mitropolita dabrobosanskog kojim ga je odlikovao episkop Grigorije uz 20-godišnjicu Bogoslovskog fakulteta u Foči čiji je Milorad bio duhovnik.

Upoređivati vrijeme najvećeg dijela mog i službovanja sadašnjih sveštenika, pa i u našoj Rogatici, gdje sada aktivno bogosluže tri mlađa sveštenika i umjesto zvonara zvona zvone uz pomoć struje, ne bi dalo pravu sliku. Drugačija su to vremena, drugačija shvatanja i mnogo šta drugo. I neka je tako. Sve ide naprijed pa i stanje u i oko crkve. Primjera samo da kažem moja supruga, kao popadija, godinama je čistila crkvu, prodavala svijeće, opsluživala goste i parohijane pri dolasku u crkvu. Uslovi za naš život su bili ispod svih sadašnjih minimuma. Preko 10 godina stanovali smo u jednoj maloj kućici bez vode. Toalet poljski a u mene supruga i dvoje djece. Sin Žarko tek pošao u osnovni školu i trogodišnja kćerka Jelena.

Danas je puno bolje. I neka je hvala Bogu. Neke stvari nikad se više ne ponovile. Posebno rat. U najtežim danima nisam ostavio crkvu i parohijane, a bilo je pucanja i po jednim i po drugim.

U ulozi vojnog sveštenika prota Milorad, o čemu on nije bio voljan govoriti, ali je na sjednici SO-e u obrazloženju razloga za dodjele ovom skromnom čovjeku Zahvalnice za dugogodišnji rad i doprinos humanijem življenju na području opštine, predsjednik Skupštine Đoko Razdoljac istakao da je prota Milorad obišao, i ne jednom, cijelu prvu borbenu linjiju rogatičke brigade VRS. Besplatno je cijelog rata pričešćivao, vjenčavao, kršćavao i držao posmrtna slova za poginule i umrle.

Otuda i ovo veliko priznanje opštine. Došlo je u prave ruke opšte je mišljenje i starih i posebno mladih Rogatičana kojim je on bio i vjeroučitelj više od 10 godina i sada ih, iako u mirovini, na lični zahtjev, ne rijetko vjenčava i kršćaje njihovu djecu.