ČAJNIČE – Sinoć je u Domu kulture “Filip Višnjić” u organizaciji Narodne biblioteke “Branko Ćopić” održana pomocija romana “Besmrtni bataljon” autora Nenad Milkića.
To je dio njegovog čuvenog serijala “Mi smo branili Košare”.
Ovo je drugo gostovanje Milkića u Čajniču. Sjajni romani govore istinu koji su mnogi decenijama već gurali pod tepih, praveći se da se opisani događaji nisu nikad ni desili.
Nenad Milkić je govorio ne samo o serijalu, već i o svojim drugim književnim radovima počev od emotivne poezije pa do romana “Zovem se Dunja”, koji na maštovit, ali duboko potresan način se dotiče tema abortusa i nasilja nad ženama.
Prisutnima se prvo obratila Jelena Tadić, direktor biblioteke:
“Dobro veče svima u ime NB “Branko Ćopić”. Gospodin Milkić bio je naš gost u februaru i tada smo se dogovorili da nam dođe kada bude gotova i treća knjiga. On će večeras govoriti o svom radu.”
Milkić je istakao da mu je veliko zadovoljstvo, ali i čast da bude ponovo u Čajniču. Pričao nam je o kulturi sjećanja tačnije odsustvu iste kod Srba. Istakao je da kod nas vlada kulturu nesjećanja. Između ostalog o svom radu, knjigama i ostalom Milkić kaže:
“Smisao mog večerašnjeg boravka ovdje je borba protiv zaborava. Da ne zaboravimo ljude koji su branili i odbranili Košare. Danas je kod nas u Srbiji jedina kultura koja se njeguje jeste kultura nesjećanja. Vrlo brzo zaboravljamo one koji su nas branili, koji su dali živote za nas. Zaboravljamo i one koji su nas napadali i uzimali naše živote. Drago mi je što je večeras dosta mladih ljudi. Vi stariji pamtite, ali mlade moramo da učimo o ljudima koji su bili prije nas.
Ljudi koji su branili Košare su bili djeca. Oni nisu trebali da budu tu, ali bili su. I to je možda sreća ili čak Božija volja. Jer to je bio skup najboljih ljudi koji su tada mogli da budu tu da brane Košare. To možda nije bila najveća bitka u tom sukobu, niti je bila ona koja je odnijela najviše života, ali je bila najbitnija i najvažnija. Ove knjige govore o tim mladim ljudima koji su branili i odbranili Košare. Ne možemo i ne smijemo da ih zaboravimo.”
Bio je prisutan veliki broj građana Čajniča, koji su i prije pokazali da ih zanima ova tematika.
Književno veče je začinio i Crkveni hor “Krasnica” koji je izvodio pjesme o Kosovu. Dijelove iz romana “Besmrtni bataljon čitala je odlična, mlada Krstijana Kovačević.
A možda i najemotivniji trenutka večeri se zbio na samom početku kada je Milkić publici recitovao svoju pjesmu koja govori o stradanju Srba Srebrenice. Za kraj ovaj članak bi najbolje bilo da završimo poslednjim stihovima te poeme:
“Ako ikad zaboraviš mrtve,
nek te pamet zaboravi ikad,
ako i naše ne oplakuješ žrtve,
neke tebe ne oplaču nikad.
Ako legneš – nikad ne ustao,
ne prizvao ni Boga ni svece,
kud god da kreneš uvek posustao,
praćen kletvom pobijene dece!”