Nevesela priča doktora Dragoslava Divčića iz Rogatice

OD BRILJANTNOG STUDENTA I PERSPEKTIVNOG LJEKARA DO PENZIONERA SA 375 MARAKA

ROGATICA – Nema posigurno ni jednog ni starog ni mladog Rogatičanina da ne znaju za doktora Divčića. Možda mu neki ne znaju ime Dragoslav, jer ga svi znaju i zovu doktor koje mu i pripada po znanju i zvanju pošto je doktor medicine okončavši studije na nekad prestižnom Medicinskom fakultetu u Sarajevu sa visokim ocjenama u generaciji 1984-1989. godine.

Doktor Divčić je Sarajlija po rođenju 20. februara 1960. Uz tri godine stariju sestru Milku, jedno je od dvoje djece u oca Sime, mašinskog inženjera, i majke Savke, koja je bila domaćica zadužena za brigu o kući i porodici.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sarajevu sa odličnim uspjehom. To mu je otvorili vrata medicinskog fakulteta i da ne bi bio samo „potencijalni kandidat“ za budućeg doktora prvo je spremao predklinički predmet anatomiju. Jer, ko je položio taj predmet taj je i postao doktor i profesori su ga zvali kolega. Do tada si samo bio broj u pokušaju da se domogneš narednih semestara i kliničkih predmeta, priča doktor Divčić i dodaje:

Dr Dragoslav Divčić iz studentskih dana

„Da ne bih slučajno pao na ispitu ili dobio nisku ocjenu, ja sam anatomiju spremao punih osam mjeseci uz učenje po 14 sati dnevno. Uspješno sam je položio sa visokom ocjenom, odslužio vojni rok u bivšoj JNA i onda prešao na pravo studiranje i davanje ispita iz tzv. kliničkih predmeta – interna medina, ORL, neuropsihijatrija, farmakologija, dermatoveneralogija, infaktivne bolesti i ostale predmete i, znaju to moje kolege, sa ocjenama 10 i rijetkom devetkom. Zadnji ispit bila mi je sudska medicina. Polagao sam je pred svjetski poznatim profesorom iz Beograda Vladislavom Dožićem i velikodušno mi je dao čistu desetku“.

To je, dodaje doktor Divčić, jedna, ja je nazivam, svijetla i bajkovita strana moga života. Druga je tamnija i za mene poražavajuća.

Kao mladog ljekara rat me je zatekao u Hitnoj službi u sarajevskom naselju Pofalići. Odatle sam sa starijim kolegom, specijalistom urgentne medicine, doktorom Miladinom Ćukovićem nekako uspio da se domognemo slobodne srpske teritorije u Radavi i nastavljamo rad u Institutu za vaskularnu hirurgiju „Dr Ernest Grin“ koga su već bili napustili doktori muslimani. Nažalost tu mi je poginuo kolega Ćuković, a ja uskoro prešao u Bolnicu Kasindol i tu ostao do kraja rata. U ljekarskom pozivu svašta vidio i doživio, ali i porodičnu tragediju, jer mi je poginuo otac kao vojnik Vojske Republike Srpske. Stigao ga geler muslimanske granate na Jevrejskom groblju 30. juna 1992. i eno mu fotke u Spomen-kapeli u Rogatici.

Otac doktora Divčića

Sa egzodusom Srba iz Sarajeva 1996. i ja sam napustio rodni grad. U Rogaticu smo se uputili iz dva razloga. Tu se naselila sestra moje majke, a ja imao dva prijatelja iz studenskih dana – doktore Zorana Mitrovića i Jovana Đerića.

Oba razloga jaka, ali naredni slijed događaja za mene su bili katastrofalni. U Sarajevu je ostala moja velika ljubav iz studentskih dana, prelijepa Nedžla. Rat i donekle porodice (ja Srbin, ona muslimanka) i mi se, umjesto po dogovoru, da se vjenčamo 1992. raziđosmo iako smo bili najzaljubljeniji i najljepši par na fakultetu. Ona je ostala u Sarajevu i ne znam za njenu sudbinu, a ja se nisam ni do danas oženio iako ću 20. februara ući u 60 godinu. Uz to u Rogatici sam izgubio prijatelje doktore Zoku Mitrovića, koji je kao legenda otišao u legendu, i Jovana Đerića koji sada radi negdje u Beogradu, a ja zaradio biopolarni poremećaj, odnosno maničnu depresivnu psihozu od koje „boluju“ samo visoko inteligentne osobe kakav je, primjera radi, bio i veliki Ernest Hemingvej.

Da bi me se otarasili neki iz Domu zdravlja u Rogatici sredili su da mi se oduzme ljekarska licenca i 1. januara 2013. poslat sam u penziju iako je poznato da ljudi sa mojom dijagnozom ostaju na poslu uz korišćenje odgovarajće terapije. Ovako sam ni na zemlji ni na nebu sa penzijom od 375 maraka i da mi sestra Milka iz Australije ne šalje pare, umro bih od gladi. Badava moja visoka stručnost, posebno u oblasti dijagnostike, koju sam, znaju to moje kolege, doveo do savršenstva.

Doktora Divčića nedavno je potrefila i nova nesreća. Umrla mu je majka, ali nije ostao sam. Sa njim su brojni prijatelji iz Doma zdravlja „Dr Zoran Mitrović“, sa ulice, kafane… Sa njim je i rogatički pjesnik Milun-Mišo Lubarda koji je napisao jednu pjesmu u zbirci „Oči boje neba“ sa naslovom „Nedžla“ i posvetio je njemu u znak sjećanja na veliku ljubav iz studentskih dana koja i danas živi u njegovom srcu. Sa njim je i akademski slikar iz Rogatice Danijela Novaković koja je uradila više njegovoj portreta, ali i ulje na platnu sa njegovom mislima na njegovu Juliju Nedžlu i sa tom slikom izlazila na više svojih samostalnih i zajedničkih izložbi.

I pored svega što mu se desilo i dešava doktor Divčić kazuje da se osjeća srećnim čovjekom. Vole ga i cijene ljudi, posebno žene, i živi sa vjerom u bolji život. Nada se skorom vraćanju ljekarske licence sa kojom bi nastavio ljekarski posao, ali ne ovdje kod nas, nego u dalekom Dubajiu sa prijateljima koji ga, znajući njegove ljudske i stručne kvalitete, nisu zaboravili i ostavili.

A evo i pjesme koju je napisao Milun-Mišo Lubarda:

NEDŽLA

Sve neženje loš glas bije, još po nešto neko doda,
a godine ne čekaju, prolaze ko mutna voda.

Ja ih nisam protraćio, to ne može niko reći,
Nije lako u životu doktorsku diplomu steći.

Mnogo toga desilo se, bilo je i još će biti,
Ali prvu ljubav nikad nisam mogao zaboraviti.

Ime joj je bilo Nedžla, samo je za mene znala,
Bilo smo nerazdvojni, u mom srcu stanovala.

Ona lijepa, ljubav slijepa, roditelji kleli, brane,
Živjeli smo od ljubavi i bez vode i bez hrane.

A onda je ratni vihor, našu sreću razorio,
Pa vas molim ne pitajte, što se nisam oženio.

Danas živim u svom svijetu, sa sudbinom svojom brate,
I uzalud čekam one srećne dane da se vrate.