ROGATICA – Sa prodajom i odvoženjem posljednjih desetak konja iz jedinog privrednog stogodišnjaka u opštini Rogatica – ergele „Borike“, ovo mjesto između Sjemeća i Devetaka koje je sa svojim klimatskim uslovima, faunom, izvorima vode, nadmorskom visinom i putnim komunikacijama, Bogom dato za uzgoj kona, nije ostalo bez i jedne ove lijepe i plemenite životinje.
Za to je zasluga Srđana Arsenića (39) iz Foče, koji je nakon što je kupio nekoliko grla konja, jednog pastuha bosansko.brsske pasmine poklonio Branu Kušiću (43) sa Borika. O tome se na Borikama ovih dana na veliko priča, naravno, u pozirtivnom smislu. A evo šta kaže Arsenić:
Sve je počelo spontano. Na Borike sam dolazio više puta s ciljem da kupim koje grlo konja za moju privatnu mini ergelu koju planiram da osnujem selu Velinići na području Čelebića u opštini Foča. Hodajući perivojima Borika, upoznao sam Brana Kušića koji mi je rekao da je dugo godina radio u ergeli i da mu je teško palo njeno ukidanje. Pričajući o tome u njegovim očima vidio sam tugu i suze. To me je kao puno ganulo i nakon što sam kupio tri grla, rekao sam mu da kao moj poklon odabere jedno od njih.
Vidno iznenađen, on je odabrao grlo „Miško“. Ostala sam prebacio u moj „prihvatni“ centar u Foči, gdje već imam 10-tak grla koja će ubrzo u moje Veliniće, kazuje još Arsenić, po zanimanju elektroničar, a bavi se ugostiteljstvom u svom kafiću „Gold“ u Foči sa proširenjem djelatnosti na rafting pri čemu će kao atrakcija biti konji sa značajnom ulogom.
Branu Kušiću poklon od prijatelja iz Foče puno znači. Iako mi nije kazao koliko je „Miška“ platio, preko drugih saznao sam da je u pitanju cijena od 1000 maraka. Što se mene tiče da mi je ponudio stostruko više u novcu, na jednoj strani, i „Miška“ na drugoj, ja bih bez dvoumljenja izabrao moga ljepotana. S razlogom , jer je i on, uz mene, moga oca i brata kao radnika ergele, i on odrastao i stasao u elitno grlo. Sada mu je 12 godina i nosi numeru 745. Zbog lošeg odnosa dosadašnjeg vlasnika prema konjima posljednjih godina, posebno posljednje zime, i on je u dosta lošem fizičkom stanju. Mene to ne brine. Znam ja šta njemu treba i brzo će on opet biti onaj stari ljepotan, priča Brane.
On je, reče još, da je, bi spasio od uginuća, za jeftine pare ranije kupio jednu rasnu kobilu. Radi se o „bosanki“ iz linije „Zorka“ sa žigom i brojem 737 i 22 godine starosti. I ona se dobro oporavlja i što je najvažnije nosi prinovu. Biće križanac, jer je oplodnja bila nekontrolisana, sa pastuvom arapske pasmine. Ali, naredna će biti sa mojim „Miškom“ i eto meni novog čistokrvnog „bosanca“, nije važno hoće li biti žensko ili muško. Jačaće moja mini ergela uz „Miška“ i „Zorku“ koji će, nadam se, kod mene ostati do kraja njihovog konjskog života. U to ću uložiti svo svoje znanje o uzgoju konja koje sam sticao skoro tri decenije rada u štalama na ergeli i nesebičnu pomoć nenadmašnog uzgaivača i ljubitelja konja kakav je bio, ovih dana preminuli, Radomir Stanišić (83), Radomir Vučak, Ristivoje Razdoljac, pa i moj otac Momir, koji je penziju zaradio radeći sa konjima.
Brane Kušić kao i mnogi drugi Boričani, bez obzira da li su radili ili nisu u ergeli, žale što je poslije više od 120 godina ukinuta njihova ergela. Nama i našim porodicama, kazuje Brane, nečijim nemarom uzet je hljeb iz ruku, a cijelom boričkom kraju nešto po čemu je, uz krompir i kajmak, bio na daleko poznat.