Koviljka Planojević-Vuković (94), sjećanje na slavljenje Jovanjdan između dva svjetska rata i poratnih godina

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 18. januara 2020. 058.ba

KOLAČ LOMILI UZ PUCANJ DVOCJEVKE

ROGATICA – Sutra je Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan koji je krsna slava velikog broja srpskih pravoslavnih porodica. Među njima je i poznata porodica Planojević iz zaseoka Mrkonjići kod Borika. O tome kako se između dva svjetska rata i prvih poratnih godina slavilo u ovoj porodici pričala je ovih dana, vitalna, krepka ali još uvijek sa dobrim sjećanjem 94-godišnja Koviljka Planojević-Vuković iz Rogatice, jedna od najstarijih stanovnika u cijeloj opštini.

Ja sam, kazuje baka Koviljka, treće i jedina kćerka od sedmoro djece u oca Vase i majke Stoje. Kad se iz tog perioda sabere i petoro djece strica Mila i dvoje rođaka Miloša, koji su sa mojim ocem sve do pred kraj 1938, kada se Miloš odijelio, odnosno početka pedesetih prošlog vijeka kada je i striko Mile osnovao svoju porodicu, živjeli smo u porodičnoj zadruzi sa prko 20 članova. Zajedno se bilo u svakodnevnom radu i za jednim stolom pri jelu i piću, onda se vidi da je nas djece bila puna kuća.

Naša porodica u tim godinama bila je, relativno, dobro stojeće. Imali smo veliki grunt zemlje i dosta stoke, dućan u Sjeversku i u Rogatici. Glava domaćinstva bio je moj otac Vaso (1883-1975), po zanimanju seljak i dobar poljoprivrednik, uz osnovnu školu imao je i dva razreda gimnazije, koje je završio u Sarajevu, i to mu je, uz mudru seljačku bistrinu, omogućilo da bude prvi u porodici i selu, bio je dugogodišnji predsjednik opštine Borike pa čak i poslanik u skupštini Kraljevine Jugoslavije.

To ipak nije bio razlog da našeg Svetog Jovana slavimo drugačije od ostalih u selu i okolini. Pripreme su počinjale na dva-tri dana ranije. Slavilo se tri, a zavisno od broja gostiju, posebno sa strane, pa i koji dan više. U pripremama za slavu doprinos je davala i po neka žena iz sela, ali i mi djeca. Ja, pošto sam u periodu 1933 – 1934. završila četiri razreda osnovne škole i kurs kuvanja i šivenja, ukrašavala sam krsni kolač.

Prvo sam na pripremljeno tijesto stavljala vijenac-pletenicu, opet od tijesta koje je bilo od bijelog brašna koga smo mi zvali lutmerom, zatim sam pravila krst preko cijele površine kako bi dobila četiri dijela u koje sam prvo stavljala četiri slova „S“ (oscila), a u preostalim četvrtinama stavljala sam grančicu vinove loze, klas žita, čašicu i bure za rakiju, lisku hrasta i slično. Sve naravno urađeno od tijesta.

Pravili smo i dosta pita, naravno od lutmera, a hljeb koji se služio uz slavu, bio je od ječmena brašna. Pravili smo i dosta ostale hrane pri čemu je dominirala čorba, za što je korišćena „voda“ od kuvanog mesa, pilav, koji je kao tradicionalno jelo dosegao i do današnjih dana, keške, sarma. Bilo je i mesa, uglavnom ovčetine, na različite načine, kiselog kupusa, koji se preljevao (lučio) bijelim lukom, i nekih drugih iz tog vremena domaćih specijaliteta po receptima naših baka. Od kolača pravila se jedino hormašica. Mi djeca ipak najviše smo se radovali gurabijama i talopecima koje su donosile prije i druge žene koje su dolazile na slavu. Još ako u gurabiji dođe kocka šećera, onda je zadovoljstvo još veće.

Lomljenje slavskog kolača bilo je na sam dan slave oko 13 sati. Poslije paljenja krsnih svijeća i uzimanja žita-prekadnje koju je osvetio paroh na Borikama, čitana je Slavarica, a sam čin lomljenja kolača u za stolom brojnih gostiju, godinama je kao dolibaša obavljao komšija Ilija Janjić, koji je bio vršnjak i veliki prijatelj moga oca Vase i naše kuće. Uvijek je to bio svečan čin, koji je oglašavan i jednim pucnjem iz lovačke dvocijevke.

Nakon lomljenja kolača, svlijedio je ručak uz bogatu trpezu i višesatne priče u kojim su glavnu riječ vodili moj otac i dolibaša. U neko doba počinjala je i pjesma, grlena romanijsko-devetačka. Čule su se i obavezne gusle u rukama strica Mila, koji je znao lijepo guslati i čini mi se još ljepše pjevati. Svi su ga pomno pratili. Nagrađivan je sa vanrednim čašicama rakije koja je bila osnovno piće na svakoj slavi.

Koviljka se, kazuje, udala u 27 godini. Seljanka otišla u grad na pravoslavnu Novu godinu 1953. za Miloša Vukovića, koji je porijeklom iz stare čaršijske srpske porodice.

U novom domu krsna slava je bio Sveti jevanđelist luka-Lučindan i malo se drugačije slavilo. Prije svega, nije se pravio i lomio kolač i uoči slave nije bilo gostiju. Na dan slave uz već zapaljenu svijeću, gosti su već sa nogu uzimali prekadnju. Slijedila je čestitka za slavu i posluženje ićem i pićem. Sa dolaskom novih gostiju, oni „stari“ su odlazili i tako tokom cijelog dana. Na ustanke (drugog dana slave) rijetko je ko od gostiju dolazio.

Možda je, prisjeća se Koviljka, razlog bio i to što su na slavu u gradu dolazili i komšije muslimani, pa da se u nečemu obostrano ne bi zamjerilo, rješenje je bilo u skrati. I tako sve do poslije posljednjeg rata. Sada gosti uz Lučindan ostanu i po nekoliko sati. Nikako da odu, šali se baka Koviljka.

ČITA KNJIGE I KUVA PITU

Iako je duboko zakoračila u desetu deceniju života baka Koviljka je svojevrsno čudo za njene godine. Svakodnevno se uspješno brine o svojoj toaleti, sebi kuva kafu i priprema jelo, pa čak i skuva pitu za koju sama „suče“ jufke i što je posebno interesantno ne razdvaja se od knjiga i novina. Uz to dobro koristi i telefon. Javi se na svaki poziv i kad joj „prahne“ zovne kćerku Slavicu na Sokocu i sina Nemanju i njegove u Beogradu.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.