Braća Okiljević perjanice košarke u Rogatici

ROGATICA – Ne računajući period posljednjeg rata, košarka kao sport u Rogatici ima tradiciju od preko 65 godina. Kroz razne selekcije prvo košarkaškog kluba pod imenom „Amater“, koga je dobio uz „rođenje“ jula davne 1952, da bi vremenom dobio ime „Rogatica“ koje i sada nosi i na koje su se ponosile i ponose mnoge generacije košarkaša.

Malo mjesto, odlazak mladih nakon završene srednje škole i materijalna oskudica lokalne zajednice, učinili su da Rogatica nije izrasla u veći košarkaški centar, ali je zato odavde pošao znatan broj košarkaša koji su značili nešto u ovom sportu na nivou Republike Srpske, BiH i šire.

Među njima je i Goran Radonjić koji je sa svega 25 godina života dogurao do najmlađeg i najboljeg košarkaškog sudije FIBA.

I dok stariji imaju šta pričati o košarci nekad, ovovremensko stanje u ovom sportu odraz je onog što se inače dešava u mnogim manjim sredinama. Košarkaški klub „Rogatica“ hoda od prve do druge lige Republike Srpske u kojoj se trenutno nalazi.

Neće dugo, obećavaju perjanice kluba braća-blizanci, Nemanja i Stefan Okiljević (26). Ući ćemo mi u Prvu ligu, jer nam je tamo mjesto.

Oni su se, rekoše, košarkom počeli baviti kao osnovci sa nepunih 10 godina.

Kao i svaki i naš početak je bio spontan. Išli smo od sporta do sporta da bi se vrlo brzo zaustavili u košarci i ne sluteći da će nam ona biti ljubav života. Posvetili smo joj cijelo svoje slobodno vrijeme. Sa njom smo rasli, pa sam ja izgurao 201, a brat 196 centimetara u patikama broj 48, priča pet minuta stariji Okiljević, Nemanja.

Kod našeg odrastanja, dodaje mlađi Stefan, desilo se nešto zanimljivo. Dok smo bili osnovci, pa možda i godinu srednje škole, ja sam bio visočiji od Nemanje. A onda, u vrlo kratkom periodu, on je naglo porastao i mene ne samo da je stigao, nego i za 5 centimetara prošao. U početku bio sam malo ljubomoran, ali vremenom sam to prihvatio kao realnost i sada mi to uopšte ne smeta.

Što se tiče košarke tu smo barabar. Kad igramo u istoj ekipi dobro se razumijemo i dopunjavamo. Ali, kad smo u različitim ekipama, onda smo „ljuti“ protivnici i tada nismo braća, a toga je bilo dosta. Sve činimo da „moja“ ekipa pobijedi, jer smo, čini se, rođeni da budemo pobjednici, pričaju Okiljevići.

Tokom karijere Okiljevići su najviše igrali u matičnom klubu „Rogatica“ sa kojim su godinama bili članovi Prve lige RS i branili boje kluba i opštine na raznim drugim takmičenjima. Među njima najznačajnije su bile međuopštinske omladinske sportske igre (MOSI) kao najveće amaterske sportske menifestacije na tromeđi opština, a sada država, BiH, Srbije i Crne Gore, odakle su obavezno donosili neku od medalja. Posebno su im drage Igre održane 2016. kada su na Sokocu osvojili zlatnu medalju pobijedivši ekupu domaćina (Sokolac) košem koga je Nemanja postigao u posljednjim sekundama igre.

Volimo, naglašavaju oni, i basket igru. Zahvaljujući toj disciplini učestvovali su i pobjeđivali na turnirima u Palama, Foči, Trebinju, Sokocu, Nevesinju, Ljubuškom, kod nas u Rogatici, i nekim drugim mjestima.

I dok je Stefan, uglavnom, uz jednu višegodišnju tešku povredu. igrao u matičnom klubu „Rogatica“, Nemanja je malo i pečalbario. Igrao je u Građanskom u Bijeljini koji je tada bio premijer ligaš, i u Vardi iz Višegrada, Glasincu iz Sokoca i imao ponudu za odlazak u inostranstvo. Nisu mu se kockice poklopile i ponovo se obreo u svojoj Rogatici i igra zajedno sa bratom. Kako igraju, pokazuje tekuće prvenstvo u Drugoj ligi Srpske. Na svim utakmicama koje su do sada odigrali imali su učinak od najmanje po 20 postignutih koševa i bili daleko najbolji igrači svoje ekipe u kojoj pod voćstvom bivšeg saigrača, a sada trenera Gordana Teševića, i dobre uslove za igru koju su stvorili načelnik opštine Milorad Jagodić i predsjednik kluba Ljubiša Racković, Nemanja ima pozticiju krilnog centra, a Stefan klasičnog beka.