Mala matura u Čajniču [FOTO]

ČAJNIČE – Dođe to vrijeme kad djeca odjednom ulaze u svijet odraslih. Prvi korak ka tome je mala matura, gdje mora da se odlučuje i bira. A biranje je, čini se tada jako važno, jer može uticati na budućnost. Svi smo to prošli. Samo neki su to zaboravili. Tako ovih dana mali maturanti OŠ “Jovan Dučić” biraju, vagaju koja im je škola bolja prilika da jednog dana imaju dobru budućnost. Možda je to malo i previše za njihova mlada pleća djece od 14 ili 15 godina. Ali šta je tu je. Svakako nije im nimalo lako. Svijet je u jednom trenutku stao, njihovi životi su odjednom toliko drugačiji, a škola je postala virtuelna. U svom tom haosu, sada još moraju da budu dovoljno mudri i odaberu šta je najbolje za njih. Mi smo im dali priliku da pričaju o kraju osnovne škole. U stvari pustili smo ih da kažu šta god žele. Zaslužili su.

Mihajlo Perendija, o kojem smo pisali i prije kao odličnom košarkašu, pobjedniku lokalnih takmičenja u šutanju trojki, kaže:
“Osjećanja su mi pomješana. Nisam ovako zamišljao kraj osnove škole. Koronavirus je sve pokvario. Zadnja 3 mjeseca kao da živimo u nekom čudnom filmu. Sve je trebalo biti drugačije. Ipak šta je tu je, i ovo će proći. Nadam se da se neće ponoviti. Naravno osjećam i dašak tuge zbog kraja osnovne škole. Bilo je lijepo, bilo je zanimljivo, i bilo je zabavno. Sada svako ide svojim putem. Školu ću pamtiti po fantastičnim drugovima, smijehu, i šali. A i nastavnicima koji su se maksimalno trudili da nas nauče čak i onda kada se nama baš i nije učilo. Osjećam i uzbuđenje jer sam na pragu srednje škole, a to će tek biti velika avantura.”

Aleksandar Tupeša je kratko izjavio:
“Ne znam još šta ću upisati. A što se tiče osnove škole bilo je zabavno. Društvo je bilo sjajno, nadam se da ćemo se i dalje nastaviti družiti. I želim da pozdravim sve nastavnike kojima nije uvijek bilo lako sa nama.”

Njegov drug Vojin Dačević je pomalo tužan:
“Malo mi je žao što je kraj tu. Imam i tremu zbog novog početka. Nadam se da ću upisati Saobraćajnu srednju u Goraždu. Ova pandemija nam je sve poremetila i pokvarila. Ali biće bolje idemo dalje.”

Nikola Radmilović, veliki ljubitelj životinja, i dječak bez dlake na jeziku:
“Nije mi mnogo žao sto se rastajemo. Nisam sklon tim izlivima pretjeranih emocija.
Za mene je ovo neki novi početak i tome se iskreno radujem. To je dio života i odrastanja. Djelimično sam se odlučio za Ekonomsku, ali nisam još u potpunosti siguran.”

Nikola Mašić takođe nije sklon emotivnom izlaganju, ali izražava zahvalnost:
“Nije mi žao što se osnovna škola završila. Žao mi je što se rastajem od nekih sjajnih drugova. Oni su mi osnovnu školu učinili dobrim i zabavnim mjestom, i vrijednom uspomenom. I velika zahvalnost mojoj drugarici i rodici Aleksandri koja mi je uvijek pomogla kad bi me napale matematičke formule. A Boga mi i drugi predmeti.
A što se tiče budućnosti planiram da upišem Ekonomsku, ali čini mi se da svi hoće baš tu školu, pa se malo brinem da me ne prebace u Gimnaziju.”

Marija Simić je jedna od najboljih učenica OŠ:
“Iako poslednji razred osnovne škole nismo završili kako smo se nadali, ja ipak ne bih da se žalim. Ono što je suštini bitno je da smo svi sa željenim uspjesima završili osnovnu školu i da ćemo nastaviti dalje edukovanje. Deveti razred je razred po kome ćemo najviše pamtiti osnovnu školu. Prvo polugodište i jedan manji dio drugog polugodišta(zbog iznenadnih okolnosti) bili su ispunjeni, kako učenjem i dobrim ocjenama, tako i svakodnevnim druženjem. Naravno, nadam se da će nam, iz devetog razreda, u sjećanju ostati, ne samo druženje i smijeh, nego i veliko znanje.”

Sara Kuvelja je jedna od onih koji takođe žale zbog rastanka:
“Jako mi je žao sto se rastajemo, jer se nije lako odvojiti od nekoga za koga si vezan devet godina. Zajedno smo odrasli i sad ćemo se rastati. Meni je posebno žao, jer srednju školu neću upisati ovdje, ali sigurna sam da ćemo svi ostati u kontaktu i nastaviti da se družimo. I takođe jedno veliko hvala svim nastavnicima i učiteljicama koji nose zasluge za mnoge naše uspijehe. Planiram da upišem Ekonomsku.”

Aleksa Kalacanović takođe školavanje nastavlja van Čajniča:
“Kraj bilo čega kod nas stvara neki osjećaj tuge, ali i malo straha šta je to novo što će doći. Tako je i sa osnovnom školom i srednjom koja slijedi. Malo sam tužan, malo uplašen, malo radoznao. Želim da na kraju pozdravim naše nastavnike, koji su nam uvijek bili tu za sve.”

Jelisaveta Šćepanović ističe da se raduje nastavku školovanja:
“Osnovnu školu sam završila sa osmjehom na licu . Tokom ovih devet godina stekla sam znanje ,ali i razna životna iskustva. Iako nisam odlučila koju ću srednju školu upisati radujem se budućem školovanju i novim izazovima.”

Mihaela Lasica takođe žali što im je pandemija pokvarila kraj Osnovne škole:
“Deveti razred je za nas, ove godine bio malo drugačiji. Veći dio drugog polugodišta, pohađali smo onlajn nastavu što nam nije omogućilo toliko druženje. Uprkos tome mi nećemo biti negativni nego ćemo,kao što uvijek trebamo,stvari gledati sa vedrije strane. Poslije osnovne škole sam planirala da upišem gimnaziju. Žao mi je što se rastajemo i što svi idemo na svoju stranu, ali pritom se radujem novim iskustvima u srednjoj školi. Srećni smo sto uopste možemo da završimo osnovnu školu zdravi, veseli i spremni za predstojeće školovanje.”

Vanja Klisura vukovac, kandidat za đaka generacije:
“Zavrsetak osnovne škole je za svakoga, pa i za mene važan trenutak u životu. Moramo da odlučimo koju srednju školu ćemo upisati. Svako to doživljava na svoj način. Za nekoga je to veoma bitno, a za nekoga i ne baš. Poslije osnovne škole upisacu Gimnaziju, jer mi je ta škola potrebna da bih kasnije upisala neki veći fakultet.
Zavrsavanje osnovne škole i odlazak u srednju nije nimalo lak, jer nece biti poznata lica na koja smo navikli. Za mene je završetak osnovne bio jedan veliki izazov, koji je uspjesno pređem. Ostvarila sam svoj prvi cilj, jer sam prolazila odlična i bila ponos svojih roditelja. I nije džaba nastala ona izreka: “Od kolijevke pa do groba,najljepše je đačko doba”.
Tako je za mene jedan dio đačkog doba završen, a ostale su samo uspomene i sjećanja na nestašluke!”

Aleksandra Mašić, kojoj se rođak Nikola gore iznad zahvalio za nesebičnu pomoć:
“Iskreno, pomalo mi je i žao što završavam osnovu školu. Ovo nije samo završetak osnovnog obrazovanja, već i djetinjstva. Mislim da ćemo deveti razred pamtiti po lijepim uspomenama i druženjima, iako ga nismo završili onako kako smo željeli. Ali se i radujem srednjoj školi, jer me čekaju novi izazovi i druženja. Nadam se da ćemo iz osnovne škole pored divnih druženja i zabave, ponijeti i dosta znanja”.

Tanja Golubić ne takođe pod utiskom na koji je okončana škola:
“Iskreno ne znam šta da mislim o kraju osnovne. Zbog ove čudne situacije kao da je nismo ni završili. A već moramo da razmišljamo o upisu srednje škole. Sve je pomalo čudno, ali mladi smo, lako ćemo se navići. Planiram da upišem gimnaziju.

Marija Drakula na sve gleda emotivno:
“Osnovnu školu ne gledam kao kraj, već kao jedan korak ka budućnosti. Ipak sve je tako brzo proslo,kao da smo jos juce sjedili u prvom razredu sasvim nepoznati jedni drugima. Jedna etapa mog djetinjstva se završila. Raduju me buduci gimnazijski dani, ali osnovna skola za mene ce ostati divna uspomena.”

Sara Tomić ističe činjenicu da su generacijski zajedno od prvog razreda:
“Zajedno smo u istom odjeljenju od 1. razreda. Žao mi je sto se rastajem od nekih drugara, ali se takođe radujem početku nastave u srednjoj školi. U ovih devet godina školovanja stekla sam mnogo znanja i žao mi je što zadnje dane u osnovnoj školi nismo proveli zajedno i onako kako smo očekivali. Kao vrlo dobar učenik planiram da upišem srednju ekonomsku školu.”

Todor Mašić je jasan i kratko kaže:
“Završetkom osnovnog obrazovanja završilo se jedno poglavlje u mom životu. Ovih devet godina proveo sam sa osmjehom, i pamtiću ih po drugarstvu. Srednju školu planiram da upišem u Čajniču, i radujem se novom početku.”

Marija Pejović koja slobodno vrijeme provodi pjevajući u crkvenom horu:
“Jedna etapa mog djetinjstva se završila. Iza mene je ostalo jedno nezaboravno iskustvo gdje sam naučila mnogo toga. Sve je tako brzo prošlo i najradije bih sad vratila vrijeme. Veoma se radujem budućim danima, ali naravno osnovna škola će biti uvijek divna uspomena.”

Sara Milkanović takođe žali zbog rastanka:
“Došao je kraj jednog od bitnijih dijelova naših života. Radujem se novom početku, srednjoj školi, ali mi je žao što se rastajem od nekih drugara. Osnovna škola će mi ostati u lijepom sjećanju.”

Ljubiša Todorović vrijedni dječak i košarkaš, je jedan od onih koji odlaze iz Čajniča:
“Predhodnih devet godina najviše ću pamtiti po drugarstvu. Planiram da upišem kuvarsku tehničku školu, smjer ugostitelj, u Foči. Jako mi je žao što se rastajemo, ali uvijek ću pamtiti drugarstvo iz osnovne škole.”

Tu su i ljudi koji su vodili ovu divnu dječicu prethodne četiri godine.

Žarko Ćačić nam kaže:
“Kao razredni starješina odjeljenja IX-1 izuzetno sam ponosan na ovu generaciju, na sve ono što su do sada postigli. Želio bih da nastave ovaj kontinuitet i steknu što bolje obrazovanje, ostvare sve svoje ciljeve, a prije svega da budu dobri ljudi. Uz dobro zdravlje, podršku roditelja, i hrabrim koracima kroz život nadam se da će to i ostvariti.”

Jelena Kovač koju su đaci proglasili kao nastavnika koji je najviše fer:
“Što se tiče ove generacije, mogu reći da mi je bilo zadovoljstvo što sam bila njihov razredni starješina, jer smo sve četiri godine imali dobru saradnju, kako sa učenicima, tako i sa roditeljima. Nadam se da će iz osnovne škole ponijeti pregršt lijepih uspomena, ali i znanja koje će im dalje krčiti životne puteve.
Često sam im govorila da je obrazovanje najmoćnije oružje koje mogu upotrijebiti da mijenjaju svijet. Zato im, pored mnogo zdravlja, želim i dosta obrazovanja kojim će osvajati svijet, ali i graditi bolju i ljepšu budućnost, svoju, kao i budućnost ove zemlje.”

Za kraj, kao šlag na tortu smo ostavili đaka generacije.
Ognjen Tanović je najbolji u svemu što radi. Bilo da se radi o školi ili o košarci. On kaže:
“Nalazim se na prvoj ozbiljnijoj prekretnici u životu. Završavam osnovnu školu. Za školu se kaže da je hram znanja i prvo mjesto gdje se upoznajemo sa svijetom i samim sobom. Moj školski život, kako već sada vidim, pun je uspomena za kojima ću dugo čeznuti. Dopustio mi je da razvijem ne samo svoje sposobnosti, već i da steknem sigurnost u svoje sportske veštine. Najljepša uspomena koju ću ponijeti iz osnovne škole jeste osjećanje pripadanja zajednici.
Postoji još mnogo stvari koje mogu da navedem, a koje su doprinijele tome da ovaj dio života mogu da nazovem najboljim i najljepšim do sada. Iz škole izlazim bogatiji za niz novih znanja i sposobnosti. Nadam se da cu u buducnosti ostvariti uspjeh kao do sada.”

Mi na sve ovo možemo samo da poželimo ovoj djeci puno sreće, zdravlja, i da im snovi budu stvarnosti. Čajniče se ponosi sa njima.