Priča iz sela Mrkonjići kod Borika – Sloga i međusobna tolerancija kuću gradi

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 16. oktobra 2020. 058.ba

ROGATICA – Ako bi se tražila najugroženija kategorija stanovništva bez dvoumljenja treba otići do prvog sela i tamo su ti majugrožemiji. Naravno, riječ je o ženama na kojim po pravilu najčešće stoji kuća, porodica pa i cijela imanja iako su one vrlo rijetko vlasnici nad zemljištem i ni približno vrednovanog učešća u društvenom, ekonosmom, političkom i svakom drugom pogledu.

Sve rečeno, danas uz Svjetski dan žena na selu, potvrđuju žene iz Mrkonjića kod Borika u opštini Rogatica. Pod jednim krovom i za istim astalom svakog dana okupe se žene iz tri generacije. Tu je baka Novka (87), njena snaha Jovanka (61) i Jovankina snaha Olivera (42) Planojević.

Ova porodica, kojom kao muška glava, kormilari bake Novke unuk, a Jovankin sin i muž Olivere, Igor (43), je dokaz da još samo u selu, ali sve rjeđe, u zajednici može da živi četiri generacije računajući i troje Igorove i Oliverine djece.

Baka Novka došla je u Planojeviće davne 1953. kao 19-godišnja djevojka. Bila sam, kazuje ona, „žrtva“ kafanskog dogovora mog oca Radisava (Marijanovića) i oca mog budućeg supruga Pantelije-Paje, koji je tada imao 25 godina, Vase, a da su se njih dvoje tek površno poznavali jer su živjeli u dva susjedna sela. On u Mrkonjićima, ona u Babljaku.

Kuća i porodica u koju sam došla, dodaje ona, važila je kao visoko cijenjena i domaćinska. S razlogom, jer je svekar Vaso bio nadaleko poznat domaćin i gazda sa, prije Drugog velikog rata, preko 100 hektara zemlje. Uz to iako seljak, bio je predsjednik boričke opštine i čak vijećnik Drinske banovine i poslanik u Skupštini Kravljevine Jugoslavije.

Na tim prijeratnim „zaslugama“ živjela je cijela porodica iako u vrlo skromnim seljačkim uslovima. Kuću brvnaru sve do 1964. dijelili su sa porodicom svekrova brata Mila. Kuhinja zajednička, čak i bez šporeta, a obje porodice imale su po jednu sobu za spavanje u kojoj je u jednom ćošku bio svekrov krevet, u drugom svekrve Stoje, a tu je bio i naš bračni i krevet za eventualne goste kojih je, čini mi se, bilo svakog dana, prsjeća se baka Novka.

Kod nas je, dobro se sjećam, često konačio pop Milivoje (Mandić) iz Sarajeva, koji je služio u rogatičkoj crkvi, a „pokrivao“ i boričku parohiju u kojoj je svekar Vaso dugo godina bio predsjednik crkvene opštine. Kod nas je spavao i Džemal Bijedić, kome je za doručak obavezno morala biti kajgana od šest jaja, glumac Danilo Lazović, neki doktor iz Rusije, čijeg se imena ne sjećam, i dosta drugih uglednih ljudi. Oni u kuću, mi u podkrovlje gdje je bila jedna nedovršena prostorije sa improvizovanim ležajima.

Moj Pajo imao je i pet braće i sestru. Braća Rade, Sava i Peter, te sestra Koviljka, vremenom su napustili porodicu. Sa nama su još ostali i išli u školu, Vojin i Jovo, ali su svi dolazili. Morala sam ih dočekivati i uvijek primati na nivou dobre snahe što se u svakom slučaju podrazumjevalo.

Uz sve ovo, osnovni izvor sredstava za život bila je poljoprivreda i stočarstvo. Ginulo se radeći i uz sve to podizati troje naše djece, dva sina, Dragomira, koga sam rodila 1954. i Radomira 1957. i kćerku Radojku 1955. Kako su odrastali ni sama ne znam. Ali, sigurno, u neuporedivo težim uslovima od ovog kako sada djeca odrastaju. Taj mukotrpan rad i život bez odmora nikad nije bio razlog da pomislim da, nedaj Bože, ostavim muža i djecu, svekra, svekrvu i ostale u porodici. Jednom je moj Pajo, satrven od danonoćnog rada i vrlo skromnog života, odlučio da se odijeli od oca i majke. Jedva sam ga umolila da to ne čini iako je tek poslije smrti oca Vase, 1975, preuzeo vođenje domaćinstva do 2000. kada je i otišo na onaj bolji svijet, priča baka Novka koja je još krepka starica i sa dobrom pameću, uvijek željna rada, „goni“ 87 godinu uz 7 unuka i 15 praunuka.

Malo „ljepši“, ali i dalje težak seljački život u teškoj kući Planojevića imala je Jovanka (Popović iz Mandre kod Borika).

Za mlađeg sina bake Novke, Radomira, udala se 1974. Ona je našla novu kuću koja je izgrađena 1964. Njen Radomir je radio u holetku „Borike“ i uz njegovu platu lakše se živjelo. Čak se 1985. i traktor kupio.

I Jovanka je rodila troje djece. Sinove Igora 1977, Ivana 1981. I kćerku Milku 1984. Na njenu i žalost cijele porodice Radomir je naprasno umro 2015, dok su sin Ivan i kćerka Milka otišli iz kuće i formirali svoje porodice.

Stariji sin Igor ostao je sa bakom Novkom i majkom Jovankom. Ožnio se Oliverom (Todorović) čija porodica je sa egzodusom Srba iz Sarajeva 1996. došla u Rogaticu.

Dolaskom nove nevjeste došla je i preraspodjela obaveza između žena. Baki Novki ostavljeno je da „bira“ poslove po vlastitom osjećaju. Oliverina svekrva Jovanka zadužena je da se brine o kravama i ovcama, dok najmlađa, Olivera, zmaj od žene, nosi teret domaćice i podiže, takođe, troje djece – kćerke Jovanu (14), Andreu (12) i sina Nikolu (11). Na njenim i plećima supruga Igora je briga o kompletnom domaćinstvu sa preko 75 dumuma zemlje i 120 grla muznih koza. Zadužena je za muža i pravljenje visokokvalitetnog kozijeg sira koga najviše proda na kućnom pragu, ali i u trgovinama na Palama i federalnom Sarajevu.

O pravima žena Planojevićke nemaju vremena da razmišljaju. Guše ih životne potrebe i danonoćni rad, ali držeći se narodne „sloga kuću gradi“ one se međusobno dobro slažu i razumiju. U tome im, kako reče, kroz „balansiranje“ pomaže unuk, sin i muž Igor čija je, kad među njima „zagusti“, najčešće zbog sukoba generacija, uvijek zadnja, rekoše žene iz porodice Planojević.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.