Sorci oživjeli stogodišnju tradiciju mlinarstva

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 13. novembra 2020. 058.ba

SELO GUŽDELJI KOD ROGATICE

ROGATICA – Od vajkada je važilo pravilo da ko ima mlin ne može oglednjeti. Poslije količinski i najmanjeg mljevenja žita ostane ujam za veći ili manji hljeb, a zna se: ko je gladan, hljeba je gladan.

Toga se, najvjerovatnije, prije više od 100 godina, držao tada mladi Radovan Sorak iz sela Guždelji kod Rogatice, kada je za mali komad zemlje pored Rakitnice nedaleko od rodnog sela dao 10 dunuma najplodnije svoje zemlje i ko zna koliko još u gotovu, nekom tada muslimanu, a sada Bošnjaku, Kapi, iz susjednog Borovska, na kome je već bio stari oronuli mlin, vodenica kako se najčešće u ovim krajevima zove ovaj objekat. On ga je obnovio i počeo se baviti mlinarstvom.

Radovan je bio rođen 1888. i živio do 1969. Dakle, punih 81 godinu i sadašnji njegovi potomci, među kojima je i praunuk Dragoslav (40), pričaju da zasluga za njegov relativno dug život i dobro zdrtavlje pripada i bavljenju mlinarstvom tokom koga se nikad nije požalio da je uludo potrošio zlata vrijedan komad zemlje i brdo para kada je mlin kupio.

Naprotiv, kazuje on, đed Radovan, kako su ga svi zvali, ponosio se svojim mlinom sa četiri para kamenova i najrađe dane i noći u njemu provodio dok su sinovi Todor-Tošo i Gojko obavljali druge poslove kod kuće i na imanju. Poslije smrti oca oni su se podijelili i svaki je dobio svoj dio mlina sa po dva para kamenova.

Preko kamenja u našem mlinu, kazuje Dragoslav, samljeveno je ni Bog ne zna koliko tona ječma, kukuruza, zobi pa i pšenice koja je „mlada“ žitarica u ovim krajevima, jer su je, posebno u periodu između dva svjetska rata, rjeđe sijali seljaci ispod Romanije i Devetaka odakle je uglavnom dolazila najveća količina žito na meljaju u mlinove na Rakitnici. Pošto je na dvadesetak kilometara dugom vodotoku Rakitnice od izvora u istoimenom selu do ušća u Praču kod Mesića, bilo preko 30 manjih i većih mlinova, u neku ruku bila je „borba“ za mušterije.

U tome su prednost imali mlinari koji su danonoćno radili. Među njima bio je i mlin Soraka. To je, opet, tražilo i određeni „konfor“ u i oko mlina. U mlinu je morala biti posebna prostorija za odmor mlinara i onih koji su žito donosili, najčešće, na konjima samaricama, ali i dovozili u seljačkim kolima ljeti i saonama zini. U tim prostorijama se i jelo i pilo, ali i prepričavale razne priče i dogodovštine iz svakodnevnog života, bitkama i junacima, ali i one o vukodlacima, prikazama i činilicama, pa i ljubav zametala i učvršćivana, sa smijehom priča Dragoslav, koji je nakon dužeg perioda stajanja i propadanja oživio Radovanov mlin.

Pošto se u mlin dolazilo, opet po narodnoj „u mlin kad hoćeš, iz mlina kad samelješ“ najčešće na konak i sa konjima i ostajalo po više sati pa i dana. Zato je uz svaki „jači“ mlin morala biti i makar improvizovana štala za konje sa nešto sijena. A kako je i mlinar bio u stalnoj obavezi da prati rad oko mljevenja, građeni su i pomoćni objekti za uzgoj svinja, kokoši, patki i ćurki da bi se, kad zatreba, našli pri ruci za obrok mlinaru ili njegovih pajdaša okupljenih uz čašicu domaće mučenice, a toga je uz obale Rakitnice bilo uvijek, prenosi Dragoslav priče njegovih starijih među kojima je i otac Drago (67), koji je prepustio sinu da se u ulozi novog vlasnika brine o njihovom mlinu.

Dragoslav to radi svojski i sa zadovoljstvom. Na, tako reći, ruini starog mlina koga su u „penziju“ poslali vatreni i mlinovi na struju prije pet-šest godina zajedno sa rođakom Dragomirom počeli su mijenjati njegov izgled i iznutra i sa vana. Jednostavno, izgradili su novi. Nova je zgrada i oprema uz osavremenjeno rukovanje. Ostali su samo stari nazivi: badnjevi, kamenovi, koš za žito, čeketala, ujam, pa čak i obavezno prateća paučina…

Ujam je, priča Dragoslav, i dalje 10 posto od količine samljevenog žita s tim što može i u novcu. Istina, nema više da se melje po 24 sata i kao nekada sakupi 50 i više kilograma ujma, kako je, pričali su moji stari, skoro svakog dana „padalo“ u zlatno doba vodenica.

Ali, zato sada, dodaje on, mi imamo nešto drugo. Mlin i okolina su naš ljetnikovac koji dobrim dijelom podsjeća na stara vremena u novom izdanju i u kome provodimo, i ne samo mi, skoro svaki dan slobodnog vremena, posebno nedjeljama i praznicima kada mlin ne radi. Ostalim danima po nešto se i samelje, jer, poznato je, nema slađeg hjeba od onog koji se skuva od brašnom koga je mlio vodenički kamen. Tu je ladara sa roštiljnicom pa i za prženje potočne pastrmke i drugih riba iz planinske rijeke kakva je Rakitnica. I ono što je najvažnije, oživljena je tradicija 100-godišnjeg mlinarstva u porodici Soraka koja je sa oduševljenjem primljena od najstarijeg do najmlađih, mojih sinova, osnovaca, Todora, Viktora i Andrije, koji će, već se nazire, objeručke prihvatiti i prenositi.

MALE ELEKTRANE NOĆNA MORA SORAKA

Saznanje da je Vlada Srpske prije 7 godina samoinicijativno i bez konsultovanja ikoga na lokalu dodijelila koncesiju za izgradnju dvije male HE u gornjem dijelu vodotoka rijeke Rakitnica, postalo je dnevna i noćna mora Soraka. Lokacija oba ova ekonomski malo korisna objekta uništila bi njihov trud i oživljenu tradiciju. Zbog toga su se već na startu pridružili peticiji koju je za vrlo kratko vrijeme potpisalo preko 500 stanovnika Gučeva i cijelog ovog kraja da se ne dozvoli izgradnja ovih ubica prirode za račun nekog tamo pojedinca i tajkuna, reče Dragoslav Sorak.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.