Goran Lj. Šarenac u nastojanju da popravi položaj RVI i nezaposlenih boraca

15.12.2020.

KAKVA JE INVALIDNINA 29 MARAKA?

ROGATICA – Na području opštine Rogatica živi nešto više od 220 ratnih vojnih invalida (RVI) iz posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata. O njima u okviru Opštinske Boračke organizacije brine poseban Odbor na čijem čelu je Goran Lj. Šarenac (46) RVI pete kategorije sa 70 posto invalidnosti, koji je istovremeno i predsjednik Odbora RVI Sarajevsko-romanijske regije i član Skupštine RVI Republike Srpske.

Moj zadatak, odbora na čijem sam trenutno čelu i cijele Boračke organizacije je da uradimo sve što se može da poboljšamo položaj RVI i svih demobilisanih, posebno nezaposlenih, boraca. I pored na oko dobre zakonske regulative prostora za naše djelovanje ima dosta i po obimu i strukturi, kazuje Šarenac i dodaje:

Posebno se to odnosi na invalide od šeste do 10 kategorije u kojoj je skoro 170 naših invalida. Njihove invalidnine su od 142 do mizernih 29 maraka. Oni invalidi koji nemaju pravo na neki od dodatnih materijalnih pomoći, ortopetskog ili drugih dodataka su u vrlo teškoj situaciji.

U nešto boljoj situaciji, ali uz znatno veće tjelesno oštećenje, su invalidi od prve do pete kategorije. Sa dodacima za njegu i pomoć i druge dodatke, invalidi prve kategorije dobijaju nešto oko 2200 maraka, a takvih je u našoj opštini svega četiri-pet. To je i broj RVI druge kategorije, a već treće kategorije imamo 16, četvrte 17 i pete, gdje sam i ja, 13 invalida i dobijamo osnovnu invalidninu od 213 maraka, reče Šaranac, čije ranjavanje, odnosno „pogibiju“ je zabilježio u svom ratnom dnevniku za period 1. januar 1992 – 31. decembar 1993. Ago Podžić, predratni nastavnik u Osnovnoj školi i predsjednik Ogranka SDA u Žepi i istaknuti ratni društveno-politički i vojni predvodnik Žepljaka.

Jedno vrijeme, zabilježio je Ago, bio je i zamjenik Avde Palića, ratnog komandanta tzv. „Armije BiH“ u Žepi.

Da nije bilo tog dnevnika, koga je Ago revnosno vodio, i zaboravio u Žepi, ne bi se znalo da su borci iz „demilitarizovane“ Žepe do 7. septembra 1992, navodno, ubili preko 300 „četnika“?! Naravno, to je velika laž, ali je istina da su tu i tamo, „u cilju izviđanja terena radi proširenja žepskog regiona“ pljačkali i ubijali.

Tako, Ago piše da je 12. avgusta 1992. jedna izviđačka grupa otišla u 6 i vratila se oko 13 sati i dotjerala, a to će reći upljačkala, dvije krave, dva vola i dvoje junadi, u srpskim selima, a slijedećeg dana „na asfaltu između Budete i Babljaka ubila tri četnika“?!

Jedna od ovih grupa je „ubila“ i četnika u zaseoku Milotići selu Godimilje, gdje su živjele porodice Đerić, Đukić i Lubarda. Taj „ubijeni“ četnik sam ja, kazuje Goran Dok sam bio na straži čuvajući selo, kao 18-godišnji mladić, pucali su me i pogodili metkom dum-dum. Ušao je sa leđa tik pored kičme sa lijeve strane, koju je malo i oštetio, a onda eksplodirao u trbušnoj duplji i napravio pravi darmar.

Koliko sam bio teško ranjen, dodaje Goran, pokazuju i sad primjetni ožiljci na šest mjesta moga stomaka, a šta je bilo u stomaku znaju samo ljekari koji su me kroz više operacija krpili u Vojnoj bolnici na Sokocu i beogradskoj VMA u kojoj sam liječen punih pet mjeseci.

Hvala Bogu i ljekarima, ostao sam živ i, na moju radost, već u toku rata vratio se na branik mojih Borika, Rogatice i Republike Srpske. Sa jednog od borbenih zadataka pred sam kraj rata na području Hercegovine, u Ljubinju, naišao sam na svoju ljepšu polovinu Milicu. Uzeli smo se i sa njom imam sina i kćerku. Bog mi je dao i unuka Mihajla, koga su mi podarili sin i snaha, i „goni“ četvrtu godinu uz svakodnevno „maltretiranje“ dede na obostrano veliko zadovoljstvo.