Momir Ašonja prvi među najvolonterima Srpske u 2020. godini

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 16. децембра 2020. 058.ba

DOBRO RADI I DOBRU SE NADAJ

ROGATICA– Ovogodišnji Međunarodni dan volontera, 5. decembar, ostaće u trajnom sjećanju Momira Ašonje (66) koji kao penzioner živi na relaciji Rogatica, u kojoj ima porodičnu kuću, Istočno Sarajevo, gdje od prije posljednjeg rata posjeduje mali stan, i kancelariju u kojoj provodi svo svoje slobodno vrijeme volontirajući u korist slijepih i slabovidnih lica za što je ove godine dobio i posebno priznanje Ministarstva porodice, omladine i sporta Republike Srpske.

Kao prvi među četvoricom jednakih u Republici Srpskoj dobio je Medalju i novčanu nagradu od 1812 maraka, odnosno dvije prosječne plate u Srpskoj, za volonterski doprinos u 2020. godini.

Što se mene tiče za sve je „kriv“ šah i moja velika ljubav prema toj drevnoj igri, otvorio je dušu za „Glas Srpske“ ovaj laureat.

Šahom sam se počeo baviti malo kasno, sa 18 godina. U mojim rodnim Rađevićima kod Borika, 25 kilometara od Rogatice, moj rođek Milorad Ašonja radio je u sokolačkoj „Romaniji“. U slobodno vrijeme sa drugarima igrao je šah. Da bi i svog bratića Ljubu, mog vršnjaka, uveo u tajne ove igre kupio je garnituru šaha i donio kući u selo. Njegov bratić Ljubo počeo se hvaliti kako dobro igra šaha i meni je to bio izazov. Zamolio sam ga da mi pokaže kako se to igra. On je to učinio smatrajući sebe nekim „majstorom“. Toga „majstora“ ja sam počeo pobjeđivati za sedam dana, a njegovog strica, „velemajstora“ Milorada, za mjesec i tako odoh ja među šahiste.

Sa nešto znanja iz šaha, osmogodišnjom školom i vidom u očima koji je počeo polako pupuštati, bez blagoslova oca, čija želja je bila da ostanem na selu i bavim se poljoprivredom, jednog dana našao sam se na vrućem asfaltu Sarajeva. Iako dijete sa sela i bez ikakve podrške sa strane, osim nekih poznanika, uspio sam da se snađem i čak završim metalostrugarski zanat i postanem VKVi radnik posla koga kasnije nikad nisam radio.

Sa „dobrim“ procentom slabovidnosti zaposlio sam se u Centar za profesionalnu rehabilitaciju u Sarajevu 1977. i tu ostao do ’92. i početka posljenjeg rata. Najvećim dijelom radio sam na poslovima rukovodioca pogona za preradu plastike u kome je bilo 27 radnika od čega je najmanje 40 posto bilo sa nekim invaliditetom i imali dobre poslovne rezultate.

Paralelno sa radom od koga sam živio i stekao porodicu koju je sačinjavala supruga Jefa, kćerka Jelena i sin Momčilo, šah mi je bio i ostao zanimacija, i ne samo u slobodno vrijeme, broj dva. Iako sa većim procentom slabovidnosti, nije mi smetalo da se uhvatim u koštac i pobijedim mnoge koji nisu uopšte imali moj hendikep. Došao sam i do zvanja majstorski kandidat (MK).

Zbog slabovidnosti vojsku nisam služio. Ali, to mi nije smetalo da se kao dobrovoljac 1992. uključim u odbranu srpskih teritorija u Sarajevu. Raspoređen sam da kao logističar radim na relaciji Lukavica – Grbavica, a to je značilo da uz prijetnju snajpera dnevno pređem ovu razdaljinu najmanje po pet-šest puta.

Jednog dana stigao me je rasprskavajući snajperski metak u vojnom sanitetu i zbog toga sam danas ratni vojni invalid sedme kategorije sa 50 posto invalidnosti.

Kraj rata i poslijeratne godine Ašonja je sa porodicom proveo u Rogatici. Tih nekoliko godina, kazuje on, bavi se svim i svačim. Najviše mi je valjalo to što sam se, sticajem slučajnih okolnosti, našao u vodama kupoprodaje i zamjene nekretnina. Radeći taj posao kupio sam i za normalno stanovanje opravio devastiranu kuću u Rogatici i opravio moj, takođe, devastiran jednoiposobni stan u Istočnom Sarajevu iz koga sam najviše i „ordinirao“.

Iz stana u Sarajevu, nakon penzionisanja, najviše zbog slabovidnosti 1999, penzionisan sam sa 20 godina predratnog i dvije godine staža u Republici Srpskoj.

Penzionosanje nije značilo i kraj moga igranja šaha i drugih volonterskih aktivnosti. Pošto sam 2007. bio inicijator formiranja udruženja slijepih i slabovidnih lica u Istočnom Novom Sarajevu, paralelno sam radio i na formiranju šahovskog kluba slijepih i slabovidnih. Dali smo mu ime „Hendikep“ i na startu imali smo skoro 20 članova.

Kako se razvijao rad udruženja, koje je dobilo gradski karakter, razvijao se i klub šahista. Danas imamo moderne prostorije udruženja u centru grada sa preko 80 metara korisnog prostora u kome djeluje i naš šahovski klub sa kojim se ponosi grad Istočno Sarajevo.

Učešće moje malenkosti u ulozi predsjednika udruženja u organizacionoj i sportskoj oblasti bila je stalno prisutna i zapažena. Slijepa i slabovidna lica imaju svoj kutak, a za šahiste se čulo na daleko. Uz poršku Grada Istočno Sarajevo i opština iz njegovog sastava i donacija, ne samo da smo opremili naše prostorije, nego smo i uspješni organizatori i pobjdnici više šahovskih turnira i drugih manifestacija. Naše klupske prostorije i vitrine u mojoj kući u Rogatici trenutno krasi preko 50 pehara, 40 medalja i 30 diploma i više drugih različitih priznanja koje smo osvojali ili dobili klub i ja. To je doprinijelo da sam ja 2016. i 2018. proglašen za najboljeg sportiste u kategoriji invalida Republike Srpske, a 2019. ušao sam među 10 najboljih sportista Srpske u organizaciji „Glasa Srpske“.

Ta i ovogodišnje priznanje za najvolontera potvrđuju narodnu izreku „dobro radi i dobru se nadaj“ ne samo da su me učinili ponosnim, nego dalo i novu snagu za budući rad. Žao mi je što zbog bolesti nisam mogao prisustvovali dodjeli priznanja uz Dan volontera. Ali, uz božiju i pomoć ljekara, nadam se da će biti bolje i eto me među moje u Gradskom udruženju slijepih i slabovidnih u Istočnom Sarajevu, u moj „Hendikep“ i među šahiste „Gorskog“ u Rogatici čiji sam takođe član i pomažem u radu kolike su moje mogućnosti. Motivisan sam za još rada, posebno sa mladim šahistima, kojih, nažalost, sve manje interesuje šah iako je on eliksir za punjenje „akumulatora“ duše i tijela.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.