Životno putešestvije Marka Veljovića iz Rogatice

14.01.2021.

IŠAO U NJEMAČKU DA ZARADI I DA SE VRATI A NE DA OSTANE

ROGATICA – Selo Sjeversko kod Borika posebno između dva svjetska rata imalo je osnovnu školu koja je uz spomenik Kralju Petru Prvom Oslobodiocu, koji je osvećen 1925. činila svojevrsni kulturno-istorijski kompleks, žandarmerijsku stanicu, koja je datirala još iz vremena Austrougarske, kovačku radionicu, dvije šumarske kuće, dva dućana od kojih je u jednom uz prodaju mješovite robe, Vase Planojevića, svojevremeno predsjednika opštine Borike i vijećnika u skupštini Kraljevine, bila kafana, ali i prva biblioteka sa čitaonicom, koju u ta vremena nisu imala ni mnoga druga znatno veća mjesta.

U tom i takvom Sjeversku danas osim obnovljenog spomenika Kralja Petra, jer su ga 1941. srušile ustaše, i zgrade škole, koja je, zbog nedostatka đaka, zatvorena na početku školske 2008/2009. godine, jedan manji zaselak zvao se Sokak, u kome je dominirala porodica Simić.

Drugi svjetski rat bio je koban za Simiće. Kao borci Jugoslovenske vojske u otadžbini stradali su braća Marko i Marinko i njihov rođak Boško. Prva dvojica, pričalo se, bili su kršni i hrabri borci, još neoženjeni, a iza Boška, koji je poginuo u 31 godini 5/6. septembra 1941. na prvom oslobađanju Rogatice od ustaša, ostala je supruga sa kćerkom Milkom koja je imala tek nešto više od šest mjeseci, a koju su iz milja cijelog života zvali Milja.

Od Simića ostao je živ jedino Luka, otac Boškov, solunski dobrovoljac. Kao božiji dar prihvatio je snahu i unuku Milku, koja je vremenom izrasla u pravu ljepoticu. Djedu Luki i baki Spaseniji, Lukinoj supruzi, ona je bila i kćerka i sin.

Kad je dorasla za udaju „oženio“ ju je deda Luka, a to će reći dovela u kuću, opet, ljepotana i kršnog momka, Marka Veljovića iz obližnjeg sela Mislovo sa obodima Devetaka.

Miljin izabranik Marko je sedmo od 11-toro djece u majke Milice (Borovčanin) i oca Milana. Ispred njega je pet braće i sestra, a iza druga sestra i tri brata.

Iako u brojnoj porodici, Marko je izrastao u lijepog i vrijednog momka, za kojim su posebno „trčale“ seoske djevojke. A on, važan i samoljubljiv, imao je običaj da zapjeva: „Evo dođe lola iz Mislova, kolo vodi i Bogu se moli“.

Sa takvom reputacijom i osvojio je unuku Luke Simića, Milku-Milju, kojoj je, takođe, uz ljepotu vrata otvaralo miraz i djedovo bogatstvo od preko 100 dunuma zemlje od čega 50 dunuma šume u Dobrom polju na Bokšanici koju je djed Luka dobio kao solunski dobrovoljac.

Kada sam 1957. iz mog Mislova ušao u porodicu Simić, znao sam da me čeka dosta posla. Nisam se toga bojao i, komšije mogu to potvrditi, ubrzo sam „legao“ na srce djedu Luki oko načina vođenja domaćistva. Čak sam i prikupio još 50-tak dunuma zemlje, napravio novu, zidanu, kuću i ostale potrebne pomoćne objekte, kupio luksuzna kola, traktor i potrebne mašine za obradu zemlje i uz sve to sa mojom Milkom-Miljom rodio troje djece. Sinove, Mila (1958), Miloja (1962) i kćerku Nadu šest godina kasnije.

Na našu i njegovu nesreću, sina Mila odnio je posljednji rat. Drugi sin Miloje je profesor matematike u Beogradu, a kćerka Nada dobro udata živi u Prelovu kod Višagrada.

Markov životni put obilježio je i desetogodišnji boravak na radu u Njemačkoj. Gore sam išao kada se išlo da se zaradi i vrati, a ne, kao sada, da ostane, kazuje on. Godinama sam radio kao vozač i u ŠG „Sjemeć“ iz Rogatice i usput bavio se zemljoradnjom na svom ne malom imanju. Sada, kao penzioner sa nešto iz njemačke i skromne domaće penzije, nakon smrti supruge Milke, od avgusta 2016. evo me u Domu za starija lica „Sunce“ u Rogatici.

Ovdje mi je, dodaje on, dobro. Imam sve što treba jednom čovjeku u mojim godinama (82). Ali, moje misli i snovi su u Sjeversku, gdje sam morao zaključati kuću i ostaviti imanje nad kojim sam danonoćno bdio zajedno sa mojom Miljom, koja je na moju žalost umrla, odvajajući često i od naših usta. Uz kuću i ostalo, nekako najviše žalim što sam ostavio i mog vjernog cuka „garija“, koji već godinama čuva našu kuću a da ga nema ko nahraniti i vodom napojiiti.

I zaista, Markovom „gariju“ i „žućku“, koji je nakon što je Markova prva komšinica Stajka Kosorić, nedavno otišla na onaj svijet, nema više ko dati parče hljeba, a da se ne govori o koski ili komadiću mesa i kakvog smoka. Na Sokaku i susjednom Postranju, pa djelimično i kod Ćorića, nema više žive duše. Prazne su kuće Kosorića, Krstića, Šarenaca, Mališića i većina Ćorića. A sve su to nekad bili gazde, kao što je bio i Luka Simić i njegov „sin“ Marko Veljović.