Milan Đerić-Đera iz Rogatice uradio rodoslov velike porodice Đerić

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 25. februara 2021. 058.ba

ZLATNOPOJASEVIĆI „OKUPIRALI“ BIVŠI ROGATIČKI SREZ

ROGATICA – Prvobitna mi je namjera bila da popišem Đeriće ovih krajeva i da saznam koliko smo bliski jedni drugima. Nisam ni slutio da će to značiti višegodišnje traganje pa i pješice, obilaske i brojne razgovare uz kafu i telefonom, čitati knjige koje u normalnim okolnostima ne bih čitao… Sve što sam saznavao pomno sam zapisivao, a nedorečeno, koga sigurno ima, ostavljao nadolazećim naraštajima u amanet da nastave. Ja više nisam mogao ni fizički ni , materijalno a u posljednje vrijeme i zdravstveno, poručio je u predgovoru svoje knjige-rodoslova Milan Đerić-Đera (70) sa naslovom „Đerići – Zlatnopojasevići sreza rogatičkog“ koja je ovih dana ugledala svjetlo dana na čak više od 340 stranica.

I pored toga što sam na ovom, samom sebi nametnutom poslu, priča ovim povodom Milan Đerić, ostavio više od pet godina vremena u kome sam pred penziju i u penziji trebao da odmaram. Tri godine sam skupljao „materijal“. U tom cilju otišao sam najmanje po jednom u sve krajeve gdje sam čuo da je bilo ili još ima Đerića ili bliskih njima. Ne računajući 15 sela na području Rogatice i Sokoca, stigao sam i u Buare kod Užica, Vranoviići u Kladnju, Noćajevića kod Stupara, Smršnja i Gajića u Cerskoj, Šipačnog kod Nevesinja i naravno Zagulja u Drobnjacima odakle su pošli naši preci, koje sam zahvaljujući rođaku Nikoli Šušiću, koji je kao mi Đerići iz loze Zlatnopojasevića, obišli uzduž i poprijeko. Ostale dvije godine slagao sam i tehnički pripremao knjigu koja je ovih dana izašla.

Skupljajući materijal za knjigu o Đerićima, pročitao sam i brdo različite literature, brisao i dopisivao i na kraju došla je knjiga sa kojom i jesam i nisam zadovoljan.

Nisam zadovoljan jer nemam tačnog odgovora na pitanje kada su Đerići došli u ove krajeve i koliko nas je došlo. Nedvosmisleno ja da smo došli iz Crne Gore ali ne po onoj stereotipnoj priči – bila tri brata, ubili nekog Turčina, pa se preselili dublje na teritoriju koju je jače nego Crnu Goru kontrolisala turska vlast?!. Ta priča, po mojoj procjeni, nije uz Đeriće. Iz vjerovatno, ekonomskih razloga naselili smo Romaniju do Drine ispod Devetaka i Bokšanice u Sokolovićima, Prodoli i Staroj Gori i bez sumnje bili smo najbrojnija familija u sadašnjim opštinama Rogatica i Sokolac, koje su nekada pripadale srezu rogatičkom, pa optuda i ovakav naslov moje knjige.

Ono Zlatnopojasovići ponijeli smo iz naše pradomovine, sela Zagulje u Drobnjacima u sadašnjoj Crnoj Gori iz koje smo, moja procjena, pošli najvjerovatnije oko polovin 18 vijeka. Po nekim mojim sagovornicima, Zlatnopojasovići – Đerići prati dvije verzije.Nosili su žute zlatu slične pojasove, pa otuda zlatnopojasovići, i druga, koja je, po meni bliža istini, da su za te prilike bili izuzetno bogati ljudi. To bogatstvo se mjerilo zlatnim novcem om koga su oni obavezno nosili za pojasom. Bilo kako bilo, ovog prezimena u Zagulju i Drobnjaku više nema. Ali, zato žive njegove „grane“ – Jovanovići, mi Đerići, Grgurovići i Grkići. Da su Đerići iz Zagolja govori i naziv tamošnjih toponima – Đerića glavica i Đerića dolovi.

Danas Đerića, koji slave Đurđevdan i prislavu Malu Gospojinu, ima u selu Begzadići, Beheći, Gluhovina, Zabrežje, Godimilje – Milotići, odakle je autor rodoslova, Puhale i Rađevići u opštini Rogatica, te Grbići. Madžari, Miletci, Mičivode i Točionik u sokolačkoj opštini. Po popisu stanovnika 2013. godine i rasutih po svijetu bilo nas je preko hiljadu i nešto.

Nova vremena su učinila da ih je najviše u Rogatici i Sokocu, ali i širom svijeta od Srbije do Amerike, Australije, a da ne govorimo o Evropi. Nema gdje nas nema sa smijehom kazuje Milan, koga još zovu Brada, pa čak i Đed uz ostalo poznati šahista i dugogodišnji predsjednik Šahovskog kluba „Gorski“ u Rogatici.

Inače, knjiga o Đerićima krcata je zanimljikvim sadržajima. Za svaki lokalitet gdje su živjeli ili žive članovi ove velike porodice dat je opis sela sa geografskim i drugim podacima, broju domaćinstava i članovima porodica kroz porodično stablo i tabelarni pregled šest koljena poimenično muških i ženskih članova sa godinama rođenja i eventualno smrti, a za udate nevjeste u Đeriće i njihova prezimena.

Tu je i kratak opis svakog člana domaćinstva sa osnovnim životnim karakteristikama i o „dometu“ u životu. Bilo nas je pa i uspješnih u raznim oblastima života i rada, ali popa nikad nismo imali, ali zato imali smo Salka, Mehmeda, Kemala, Ismeta i njih još manji broj koji su iz ljubavi, „boljeg“ društvnog stasusa u turskom vaktu a možda i iz inata vijeru mijenjali a zadržali prezime Đerić, kazuje Milan.

Knjiga je, kazuje još Brada, ilustrovana većim brojem fotografija pojedinaca i grupa Đerića, i obavezno panoramom svakog sela i drugim zanimljivim detaljima.

U svakom slučaju, radi se o knjizi zlata vrijednu svakom od članova porodice Đerić, ali i drugim znatiželjnicima. Veliki je i spisak literature kojom se autor služio pri njenom pisanju. Tu je i niz drugih zanimljivih podataka koji mogu poslužiti pri radu na izradi sličnih knjiga. Autor ove reče da se rodio na Mali Božić 14. januara. Bila je nedjelja. Logično bi bilo da ponese ime Božo ili Neđeljko-Neđo. Baka po ocu Bosa to je „razvalila“ i dale mu ime Milan sa danom rođenja 16. januar. S razlogom, htjela je, i uspjela, da sačuva ime svoga supruga Milana koji je bio dobar čovjek, dobar domaćin i uz to vojvoda Jugoslovenske vojske u otadžini, koji je strijeljan bez suda i sudija 16.jJanuara 1946. iako je rat proveo svjetla obraza braneći srpski narod i, pored ostalog, odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost Obilića.

IZ PURTĆA U GODIMILJE I MILOTIĆE

Ja sam, reče još Milan, iz Godimilja i Milotića. Naš rodonačelnik je Andrija. Rođan je oko 1800. godine. Imao je šestoro djece, šest sinova i život u ovim krajevima započeo je u Purtićima, na krajnjem sjeverozapadu žepske kotline na obroncima planine Javor. Negdje oko 1834. kao viđen i uzoran domaćin sa čak zlatnom čašom iz koje je samo on pio vodu, ali, ostala je kao legenda, bogami i rakiju, cijelu porodicu preselio je u Godimilje i Milotiće u kojim, nažalost, u ova vremena niko stalno ne živi.

Meni, od malih nogu, drag čovjek u našim Milotićima bio je i ostao đed Dušan iz trećeg koljena rodonačelnika Andrije. Bio je jedno od sedmoro djece pradjede Danila. Živio je 103 godine. Nažalost umro je 1995. kao izbjeglica u Kovanju kod Rogatice. Tu je i sahranjen, ali su njegovi posmrtni ostaci preneseni u porodično groblje u Sjeversku i pridružio se rođaku Milanu, Vojvodi Sjeverskom i rezervnom konjičkom naredniku, zaključio je svoju priču o knjizi i Đerićima, Milan, Đera, Brada i Đed, nadimci sa kojim je on upamćen.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.