Sjećanje na prvog akademski obrazovanog Srbinu sa Borika

Radivoje Planojević

VOLIO LIVNICE, ZAVIČAJ I OBIČAJE SELA

ROGATICA – Koliko dosežu pamćenja najstarijih Borična, jer pisanih dokumenata nema, prvi nešto pismeniji Srbin sa platoa Borika, odnosno Stare Gore, kako se od vajkada u narodu zove ovaj kraj, bio je Vaso Planojević (1883-1975). On je poslije završene osnovne škole u Sjeversku, na inicijativu oca Neđe iz svojih Mrkonjića, na razmeđu Sjeverska i Borika, otišao u gimnaziju u Sarajevo.

Prvi i drugi razred završio je sa odličnim uspjehom, svojevremeno pričao je čika Vaso. U treći razred nije pošao iz bizarnog razloga. Za tur pelengaća, ( tradicionalni odjevni predmet ala pantalone, ali od platna koje je tkano od vunene pređe koje su u to vrijeme nosili i stari i mladi po seloma, a stari i nakon drugog velikog rata sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka), su ga vukli drugari iz razreda pri ulasku u učionice i izlasku iz nje i od toga pravili „sprdnju“?! On to nije mogao da proguta i po njemu to je vodilo „da on ubije nekoga ubije, neko njega ili u najboljem slučaju da završi u zatvoru“.

Otac mu je rekao – nema problema. Kupićemo građanmsko odijelo“. Ali, Vaso, mlad i drčan nije na to pristao i iz ponosa i prkosa prekinuo je školovanje.

Radivoje Planojević iz studentskih dana

To mu kasnije u životu nije mnogo smetalo. Pošto je bio vrlo inteligentan i preduzimljiv postao je ugledan seljak-domaćin, humanista i čak političar više „ranga“, a ono što je on propustio na planu školovanja na visokim školama omogućio je svojoj djeci. Imao je šest sinova i kćerku. Već svog prvenca sina Radivoja-Rada (1920-2000), koga je odmah po završetku osnovne škole u Sjeversku, za čije otvaranje velike zasluge pripadaju upravo Vasi i njegovom bratu Milu, Rade je pošao očevim stopama iz mladih dana. Nastavio je školovanje. Opet je bila u pitanju gimnazija u Sarajevu, ali bez pelengaća koje je nosio njegov otac. Srednjoškolsko obrazovanje okončao je sa odličnim uspjehom.

To i podrška oca Vase, omogućila mu je da bira visoku školu. Izabrao je Tehnološki fakultet u Beogradu, jer je njegov otac čuo, da se tamo masovno upisuju Jevreji, a znalo se, gdje su oni to valja i to treba slijediti.

Uspješno je okončao prvu godinu i započeo drugu u kojoj ni ispit nije dao, a Drugi svjetski rat je počeo. Slijedio je prekid studija, skrivanje po Beogradu, da bi nakon oslobođenja prestonice Srbije, 1944, pristupio partizanima i pošao na Sremski front. U okolini Rume imao je ratni peh. Od detonacije granate u njegovoj blizini imao je puno posljednica i nije mogao dalje ratovati.

Vratio se u Beograd i čim su se stvorili uslovi nastavio je studije uz pomoć kredita i od podučavanja srednjoškolaca iz matematike. Tim sredstvima ne samo da je sebe školovao nego i nas kući pomagao, jer su naš otac i stric Mile kao predratne „gazde“ sa oko 100 hektara zemlje bili na svakodnevnom udaru ondašnje vlasti. Uzimali su sve što se moglo uzeti, priča Vasin najmlađi sin i brat Radivojev Jovo, umirovljeni diplomirani profesor teologije, jedan od danas preko 20 potomaka Vase i Mila sa visokom stručnom spremom, među kojima je i doktor medicinskih nauka Milutin Planojević.

Jovo Planojević

Radivoje je, 1952., diplomirao na odsjeku metalurgija sa užom specijalizacijom livarstvo. Rijetko, njemu drago zanmanje, a na boričkom platou prvi akademski Srbin u istoriji ovoga kraja, koga je on neobično volio i u koji je dolazio kad su mu god prilike dozvoljavale. Volio je i seoske običaje i višesatne razgovore sa starijim ljudima poput Rada Mitrovića iz Sjeverska, koji je, iako bez dana škole, bio veliki kozer i satima znao razgovarati o svim životnim temama, kazuje još pop Jovo, koji je jedino živ od šest sinova čika Vase.

A kakav je bio kao stručnjak u oblasti livarstva o tome je pisao časopis Saveza livaca Srbije „Livarstvo“, čiji je on dugo godina bio glavni i odgovorni urednik, a“pokrivao“ skoro cijelu SFRJ . Evo dio tog teksta:

„Radivoje Planojević, diplomirani inženjer tehnologije već 26 godina rešava probleme livarstva, zapravo toliko je godina prošlo od kada je diplomirao na Tehnološkom fakultetu u Beogradu i uključen i livarske probleme i teškoće. Više od dvije decenije radio je u livnici Industrtije motora Rakovica, gdje je bio upravnik i direktor. Od 1974. do do penzionisanja 1987. Bio zaposlen je u Predstavništvu Gostola iz Nove Gorice.

Objavio je desetine stručnih i naučnih radova iz oblasti livarstva u domaćim i inostranim časopisima. Pojedini radovi, kao „CO2 proces u konstrukciji toplih jezgrenika“ prvi put su objavljeni u našoj stručnoj literaturi i kasnije su imali široku primenu u livarskoj tehnologiji. Odlikovan je Ordenom rada sa srebrenim vencem i Ordenom zasluge za narod sa srebrenom zvezdom.“

Radivoje je bio oženjen sa Crnogorkom Bogdanom (Sekom) Radusinović, koja je u Beograd došla iz Banja Luke i kao profesor engleskog jezika radila u Petoj legendarnoj beogradskoj gimnaziji punih 40 godina i sada u desetoj deceniji živi u Beogradu. Imaju kćerku Dijanu koja je pošla očevim stopama i kao visoki stručnjak do kraja radnog vijeka radila u Industriji motora Rakovica.

IGRAO FUDBAL SA BRANKOM STANKOVIĆEM

Dok je išao u sarajevsku gimnaziju Radivoje je u slobodno vrijeme igrao fudbal. Drugar mu je bio poznati fudbaler, reprezentativac i trener Crvene zvezde Branko Stanković-Stane. Rade nije slijedio Staneta u fudbalu, ali je zato briljirao u oblasti metelurgije i livarstva.