Jasna Perković-Purković, sa tri diplome bez nastavničke norme

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 01. aprila 2022. 058.ba

PRIJE ZVONA STIŽE ČAK U TRI ŠKOLE U DVIJE OPŠTINE

ROGATICA – Sedamdesetih i osamdesetih godina, sada već prošlog vijeka, Rogatica je slovila kao mjesto tekstila. S razlogom jer su iz proizvodnih hala „Roteksa“, koji je zapošljavao preko 250 radnika, izlazili su visoko kvalitetni jorgani, dušeci, razne dekorativne tkanine, pliš i posebno ćebad-deke koje su bile među najkvalitetnihim u zemlji od „Triglava do do Đevđelije“. Ni „Vuteksove“ iz Vukovara nisu im bile ravne. Bila je tu i fabrika dječije modne konfekcije „Jasna“ sa preko 350 radnika u matičnoj firmi u Rogatici i pogonima u Žepi i na Han-Pijesku čiji su se proizvodi mogli kupiti širom bivše „Juge“.

Uz to, kroz tzv. „kućnu radinost“ u svakom drugom, a možda i češće, domaćinstvu radila je „singerica“ ili „bagatovka“. Šila su se najmodernija odijela, pantalone, ženske haljine i drugi odjevni predmeti.

Otuda nije čudo što je Jasna Purković (1967), jedinica u oca Bože (učitelja po profesiji), nakon završene osmogodišnje škole, na raskršću više životnih puteva, izabrala da ide prema tekstilu kroz zvanje tekstilnog tehničra.

Ali, još u srednjoškolskim danima u njoj je proradio „crv“ da nastavi školovanje. Idući putem oca učitelja, i majke Rajke, kao prvo od dvoje djece, opredijelila se za prosvjetu. Sa završenom srednjom tekstilnom školom upisala je Pedagošku akademiju u Sarajevu – smjer hemija i domaćinstvo. Taj unutrašnji preobražaj ubrzo se pokazao ispravnim, jer je u prvim poslijeratnim danima u Rogatici tkstilna industrija potpuno nestala, ali Jasna ni sa prosvjetom, iako je mislila da je odabrala prava zanimanja – nastavnika hemije i domaćinstva, nije imala sreću.

Nastavnik je postala na početku 1992. i prvi posao, sa platom u naturi ili nikako, dobila je ratne 1994. u Osnovnoj školi na Borikama.

Bila su to teška vremena. Okolo puca. Škola nema ni najosnovnijih uslova za život i rad, a moralo se raditi. Ako negdje na liniji „zagusti“ dizan je muški dio nastavnika (Slobodan Kojić, Mile Balčak, Radoje i Budimir Popović i Novica Bakmaz) koji su me kao i ostali iz kolektiva primili kao sestru ili najrođenijeg, na čemu im se i sada zahvaljujem iako je nažalost veći dio muškaraca otišao na onaj svijet, u vojsku da brani Borike i Rogaticu i nas nekoliko žena moralo je „pokrivati“ sve nastavne predmete, pa sam i ja iako početnik predavala, ali ne i ocjenjivala, sve osim srpskog jezika i fizičkog vaspitanja, prisjeća se Jasna.

Sa poslijeratnom reformom školstva u opštini u prvom redu zbog smanjenja broja učenika, škola na Borikama je postala područna rogatičke škole „Sveti Sava“ i ja sam, dodaje Jasna, ostala da predajem na Borikama do 2009. kada sam imenovana za direktora dječijeg vrtića u Rogatici.

Bio je to za mene novi izazov i teško vrijeme. Uz zapuštenu zgradu vrtića, naslijedila sam novčani dug dobavljačima od preko 40.000 maraka i više neisplaćenih plata zaposlenim radnicima. Sve sam to nekako očistila i vbrtić izvela na „zelenu granu“, onda je promjenom opštinske vlasti, poslije 3,5 godina, došla i moja smjena. Dok sam radila u vrtiću nisam gubila vrijeme i na Učiteljskom fakultatu Užicu završila sam studij za vaspitača u predškolskim ustanovma.

U međuvremenu, Jasna se i udala za starijeg kolegu Milorada Purkovića, nastavnika srpskog jezika u Osnovnoj školi u Rogatici. Dobili su i dvoje djece – kćerku Milicu, trenutno studenta treće godine medicinskog fakulteta u Foči, i sina Milana, nesuđenog fudbalera jer je imao sve predispozicije za tu vrstu sporta, ali je zato uspješan student Visoke zdravstvene škole u Zemunu i osposobljava se za zvanje visokog zubnmog protetičara.

Moji problemi na profesionalnom planu, priča Jasna, počeli su kad sam bukvalno otjerana iz dječijeg vrtića. Ostala sam bez stalnog zaposlenja sa tri diplome za rad u prosvjeti. Na kraće, određeno, vrijeme radila sam kao asistent jednom dječaku sa posebnim potrebama i u produženom boravku rogatičke osnovne škole, ali i više od 1,5 godina prekinutog radnog odnosa.

I tako do 27. septembra 2020. kada sam, ispunjavajući uslove konkursa primljena u radni odnos u Osnovnu školu na Sokocu sa fondom od 18 nastavnih časova. Da bi se približila normi od 24 časa u školi u Rogatici prihvatila sam dodatnih 4 časa, od čega dva odrađujem u Rogatici, a dva u područnom odjeljenju na Borikama, dvadesetak kilometara udaljenom od Rogatice i moje kuće.

Tu počinju moji novi problemi, dodaje Jasna. Ja ponedjeljkom „ala zora“ idem na Borike i Sokolac, utorkom i petkom sam u prvoj smjeni na Sokocu, srijedom u Rogatici i Sokocu i četvrtkom Rogtica – Borike. Poseban problem je prevoz. Uglavnom stopiram znane i neznane jer redovnih autobuskih linija nemam ili ih ne mogu da koristim. Od škola nemam ništa na ime prevoza, toplog obroka a o regresu da se i ne govori. Ne znam dokle ću ovako moći izdržati, a, moram, pored ostalog i zbog školovanja dva po uspjehu dobra studenata.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.