Snežana Pjevčević najučiteljica Sarajevsko-romanijske regije

DOKAZIVANJE U ZAVIČAJU DJEDA

ROGATICA – Da se Snežana Pjevčević kao mlada učiteljica bez stalnog zaposlenja u rodnom Lazarevu kod Zrenjanina u Vojvodini javi na konkurs i uputi u Rogaticu nije bilo velike dileme. Povukle su je svakodnevne priče o tom kraju u Republici Srpskoj njenih djeda Krsta koji je sa suprugom Gospavom u „sedmoj ofanzivi“ 1946. godine koloniziran i došao u Lazarevo a nikad nije zaboravio svoje rodno Bijelo Brdo kod Rudog.

Došli su Pjevčevići u „obećanu zemlju“ sa četvoro djece. Peto, sin Milenko, rođen je u novom mjesrtu boravka, u Lazarevu. Tu je i odrastao, oženio se i sa suprugom Vericom, po rođenju Kraljevčankom, svio svoje porodično gnijezdo iz koga se ispililo četvoro djece, Banaćana i Vojvođana.

Najstarija je bila kćerka Snežana, rođena 1970. Kao djevojčica, osnovnu školu završila je u rodnom Lazarevu. Kao odlična učenica željela je da školovanje nastavi u nekoj vojnoj školi iz koje bi se mogla što bliže primaći vazduhoplovstvu i avijaciji o kojoj je najviše maštala.

U Rajilovcu kod Sarajeva, prisjeća se Snežna, uspješno je položila sve testove za prijem u vazduhoplovnu gimnaziju. I pored toga nije primljena uz obrazloženje da je „prekobrojna“, a ona misli da je za to bio neki drugi „jači“ razlog, možda i njena sreća da nije primljena, obzirom na sve što se u posljednjem Odbrambeno-otadžinskom ratu zbivalo sa pipadnicima bivše JNA, naglašava ona.

Neuspjeh na „vojnom polju“ Snežanu je odveo u Kikindu gdje je završila srednju školu prosvjetne struke i pedagošku akademiju sa smjerom razredna nastava, odnosno posao učitelja osnovaca nižih razreda. Dobila sam samopouzdanje i odmah sam potražila posao.

Ubrzo sam počela raditi kao učiteljica, ali na određeno vrijeme u područnoj školi u naselju Neuzina koja je od mog Lazareva bilo udaljeno oko 35 kilometara. To mi je smetalo i bilo razlog da razmišljam o traženju rješenaja za stalni radni odnos i negdje gdje neću vozariti kilometrima.

Tih dana u poratnoj Republici Srpskoj naišla sam na konkurs ministarstva prosvjete kojim su traženi učitelji za više osnovnih škola u različitim opštinama. Među njima je bila i opština Rogatica za koju osim što sam na geografskoj karti vidjela da je blizu djedovih rodnih Bijelih Brda i Rudog i ja se zajedno sa kolegicom Milenom Čegar javimo na taj konkurs i dobijemo obavijest da smo primljene i da sa početkom školske 1999/2000. godine dođemo na posao u Rogaticu, u centralnu školu „Sveti Sava“.

Spremile smo torbe i pošle u neizvjesnost, u nekakvu Rogaticu. Našle smo je u ruševinama i sa mnogo drugih ratnih i poratnih rana. Opšte razočarenje razbio nam je tadašnji dirktor Osnovne škole, sada pokojni, Tomislav Pavlović. Lijepo nas je primio, još ljepše pričao o Rogatici, školi i kolektivu a da slučajno ne bi pobjegle, obećao je da će nam odmah naći smještaj i pomoći da se što bolje smjestimo.

I bilo je tako. Ostadosmo ja i Milena tada, 1999. i evo nas obje i dan danas u Rogatici i centralnoj Osnovnoj školi „Sveti Sava“ sa još 25 učitelja kao prosvjetnih radnika. Skupismo preko 20 godina radnog staža, formirasno ovdje porodice, stekosmo prijatelje i nove poznanike. Kroz moje ruke već su prošle su tri generacije i u toku je i četvrta osnovaca od prvog do petog razreda, radila u pripremnim odjeljenjima djece za školu i od 2014 do 2020 bila na poslovima direkrora centralne škole. Sada sam ponovo u učionici sa djecom i ubjeđenjem da nema boljeg posla. Jer, od djece vas neće zaboljeti glava a i zadovoljstvo je naučiti ta mala stvorenja da budu dobri ljudi, što je osnovna zadaća svakog učitelja.

Ja tu zadaću u granicama mogućnosti maksimalno izvršavam i, po mojoj ocjeni, otuda i priznanje najboljeg učitelja Sarajevsko-romanijske regije za 2022. godinu. Plaketu kao priznanje primila sam nedavno u Banja Luci uz, što mi je posebno drago, 100-godišnjicu rođenja Duška Radovića, i ono mi predstavlja potvrdu mog dobrog rada a vjetar u leđa daju mi moji učenici svakog zajednički provedenog dana i svakog časa. Na to me obavezuje i dede Krsta ljubav prema zavičaju koga nikad nije zaboravio i, čini mi se, prežalio, reče ovaj laureat prve Plakete najučitelja koja je došla na Romaniju a koju je dodijelilo Društvo učitelja Republike Srpske.