Rogatičanin Drago-Dragiša Pečenica, rodonačelnik nove tehnike crtanja

GREBANJEM DO STATUSA UGLEDNOG UMJETNIKA

ROGATICA – Akademski slikar I akademik Radenko Mišević, Safet Zec, Miloje Novaković Kanjoša, Hasan Sućeska, Galib Žunić, Mira Nerić I mlađana Danijela Novaković,  perjanice su preko 30 akadenmskih I vrlo uspješnih slikara umjetnika koji su ponikli na području opštine Rogatica u 20-tom I ovo vremena 21 vijeka.

Između svih njih jedaan se izdvaja po načinu likovnog stvaralaštva. Riječ je o Dragi – Dragiši Pečenica )60) koji je svoje umjetničko ime stekao pomoću lupe I hirurškog skalpera uveo u likovno stvaralaštvo novi pravac koji je dobio ime scraperboard ili u prevodu grebuća tehnika.

Ja, kazuje Pečenica, koji je rođen u selu Drobnići u opštini Rogatica, a posljednje tri decenije živi I umjetnički djeluje u Hodandiji, prvo nacrtam olovkom crtež, a to je uglavnom priroda sa stablima drveća najčešće žalosnih vrba koje se najbrže “prime” na svakom gotovu barljivom zemljištu I imaju dug život sa kvrgama I karakterističnim reljefom na kori, su moj  izbor u slikarstvu. Iza  ide slikanje akvarelom I grebanje, uz pomoć lupe, hirurškim skalperom dok ne dobijem potpuno bijelu boju. Izgrebanu površinu potom ispunjavam željenom bojom I tako iz slike u sliku evo već preko 20 godina.

Radeći  tako, nije da se hvalim, jer je to činjenica  koju  je potvrdio i veliki broj “jačih“  slikara,  kritičara i stručnjaka iz muzeja, ušao sam u red najpoznatijih holandskih realista i većih umjetnika pejzaža u zemlji lala.

To dokazuje i mojih skoro 20 samostalnih izložbi u Holansiji, u čijem gradu Najkerku, u koji sam došao kao izbjeglica, i susjednoj Njemačkoj i Belgiji. Tu je i učešće na preko 170 grupnih izložbi, veliki broj prodatih skika po za ovdašnje prilike i mogućnosti, nevjerovatno visokim cijenama. Sve to, zbog zova otadžbine i njenih ljepota, odlučio sam i ove godine napusio i nakon kupovine jedne skromne kućice evo me u mojoj Rogatici i sa mojima, ostavivši mnogo toga vrijednog u Holadniji.

Vraćajući se počecima, Pečenica reče da je smisao za slikanje iskazao još u dječijem danima. Kao osnovac nižih razreda na parčićima uzgred nađenog papira, jer je i toga nedostajalo u našoj seljačkoj porodičnoj kući, crtaonsam po nešto iz dječije mašte. Jednom prilikom sve sam to izložio na ogradi oko kuće. Moji ukućan su se smijali, a najčešći posjetioci te moje prve samostalne izložbe bile su naše koke koje su tuda svakodnevno polazile na do prašine  gdje su se lepršale.

Uz vrijeme koje je brzo prolazilo i ja sam, dodaje Pečenica, likovno stsavao pa sam nakon završene osmogodišnje škole upisao i uz velika odricanja mojih roditelja,  braće i sestara, i završio školu primijenjenih umjetnika u Sarajevu. U Sarajevu sam završio  i Pedagošku akademiju smjer likovno vaspitanje i nekoliko godina radio u nekim osnovnim školama u tadašnjoj BiH da bi se na početku posljednjeg rata iz škole „Ivan Goran Kovačić“ u  Novom Travniku sa porodicom, zahvaljujući nekim mojim poznanicima, obreo i porodično gnijezdo svio u Holandiji, u malom gradu Najkerku. Da bi se preživjelo slijedili su poslovi koji nisu imali veze sa mojom prosvjetom, a pogotovo sa slikanjem. Tu je i učenje holandskog jezika koji je pomalo svoj i  specifičan za nas balkance i pored toga, makar u vrijeme odmora, nešto sam naslikao za svoju dušu, najčešće u vidu minijatura.

To slikanje usput i za dušu, za moju kasniju likovnu afirmaciju u kojoj su se ostvarile sve moje životne želje i stremljenja. Postao sam poznat širom Holandije i većeg dijela Njemačke i okolnih država. O meni su pisali mnogi svjetski listovi i agencije i sada kada sam odlučio da se definitivno vratim kući u moju Rogaticu,  nadam se da će tako biti i u Republici Srpskoj, BiH, Srbiji i šire. Kad sam mogao izlagati i slike prodavati u Hagu, Amstredamu, Utrehtu, Amsterdamu i drugim velikim gradovima u Holandiji i Njemačkoj, moći ću valjda i u Istočnom Sarajevu, Sarajevu, Novom Sadu, Beogradsu, Nišu, Zagrebu, Poodgorici, Zagrebu  i nekim drugim bližim i dalljim  gradovima.

O Pečenici kao likovnom stvaraocu u Holandiji i na holanndskom jeziku do sada su  izdate  tri biografske knjige ilustrovane većim brojem njegovih slika urađenih grebajućom tehnikom.

Primjera radi, naslovna strana druge knjige nosi naslov „Drvo života“ koje je iako još zeleno, raspuklo na dva dijela. To je, reče Drago, simbolika mog dosadašnjeg života  koji je bio podijeljen na dva dijela – prvi zavičaj i drugi život u tuđini.

I dok u novoj kući koju je kupio u neposrednoj blizini Rogatice, stvara uslove za novi početak života i likovnog stvaralaštva, Drago ne posustaje. Trenutno, kako reče, radi na velikom projektu pejzaža u sva četiri godišnja doba. Radi se o zamašnom poslu u zamišljenih osam slika od kojih mi samo za jednu treba u prosjeku najmanje šest mjeseci, a možda i godinu dana.

Moje ambicije su da i u Rogatici kao što sam radio i u Holandiji, otvorim školu slikanja za đake i studente koje ću uvesti u tajne grebajućeg slikarstva za koje vlada veliko interesovanje. To dokazuje i podatak da sam za ovo nekoliko mjeseci boravka u Rogastici imao posjetu zainteresovanih iz čak 11 zemalja svijeta. Bilo ih je iz Kine, Rusije, Poljske, Kube, Austrije, Rumunije, Avganistana, a da se ne govori o zemljama bivše nam SFRJ.