Višegrađanka Zora  M. Marković godine trećeg životnog doba provodi u Domu za starija lica  „Sunce“ u Rogatici

DOŠLA NA NOSILIMA I PONOVO PROHODALA

ROGATICA –  Jedna od oko 50-tak štićenica koje trenutno borave pod kro vom Doma za starija lica „Sunce“ u Rogatici je i Zora Marković, koja je prije 71 godinu rođena u višegradskom selu Kočaerim na jugoistočnim obroncima Sjemeća.  Došla je u dom nakon zanimljivog, pomalo okrutog a nekad i bajkovitog životnog puta kojim je prošla od svog rodnog Kočarima kod Višegrada, Sarajeva, Al Bagdadija u Iraku, Skoplja i  ponovo svoga rodnog Kočarima. O tome ona nerado priča, ali je za naš sajt otvorila dušu i evo njene priče:

U svijet sam se otisnula nakon što sam završila četiri razreda osnovne škole u, mom rodnom Kočarimu,  susjednom selu Gornja Lijeska i gimnazije u Višegradu,  prelazeći svakog radnog dana po 12 kilometara u jednom pravcu od mog sela do Višegrada. Bila sam odličan đak i od nastave nisam izostajala ni zbog zime i snijega, a znalo ga je biti po metar i više visine, ali i kiše i sunca.

Odlično učenje i odnos prema školi, bili su razlog da je moj otac Miloš,  po zanimanju  čuvar šuma,  podržao i omogućio da nastavim školovanje. Zajedno smo odabrali Pedagošku akademiju u Sarajevu, smjer  srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, koga sam apsolvirla, ali,  sticajem okolnosti, nikad nisam, iako sam ubrzo diplomirala, ni sata radila. „opila su me svjetla velikog grada“ i ja ostadoh u Sarajevu.

Umjesto  među djecom i u učionici, prvi moj posao bio je činovnički, u Privrednoj banci Sarajevo, eksplozitura Marijin Dvor. U banci sam ostala kratko i prešla u Pravobraništvo u opštini Novo Sarajevo, a onda u sarajevski Union invest i odlazak u pečalbu, u  Irak u grad El Bagdadi. Radila  sam kao  bibliotekarka za naše radnike. Moj rad u Iraku bio je reletivno kratak i onda nazad u Sarajevo, ali ovoga puta u sarajevski „Šipad“ iz koga sam, ponovo otišla „na teren“ ovoga puta u predstavništvo u Makedoniji, gdje sam radila na uređenju enterijera. Po raspadu bivše Juge, raspalo se i predstavništvo „Šipada“ u Skoplju i ja,  nakon što sam ostala bez posla, nisam se vratila  u ratom zahvaćeno  Sarajevo, nego ostadoh  u  Skoplju. Pod zakup sam uzela neke prostorije  počela se baviti ugostiteljstvom. Otvorila sam malu bosansku kafanicu, kojoj sam dala ime mog rodnog sela „Kočarim“,  u kojoj sam  ja bila sve i svja.

U vrijeme mog boravka u Skoplju ni u Makedoniji nisu  cvjetale ruže, pa ni mojoj kafanici. Nad mojim ugostiteljstvom nadvijali su se crni oblaci i da ne bih potpuno propala odlučih da zatvorim moj „Kočarim“ i ostanem čista obraza. Zatvorila sam kafanicu i nikome nisam ostala dužna ni denara.

Sa stavljanjm ključa u bravu mog ugostiteljstva,  uz nešto ušteđevine, ponovo kupim „prnje“, i 2001. krećem u Republiku Srpsku  i u moj rodni Kočarm, koji je nažalost sa sve manjim brojem stanovnika, u  porodičnu kuću, koju  je zub vremena bio  dobro nagrizao. Rane na kući sam donekle sanirala  i nastavih živjeti tamo odakle sam pošla nakon srednjoškolskih dana, odnosno skoro 50 godina.   Čak sam formirala i mali vrtić u kome sam, gle čuda, počela uzgajati organsko povrće?!. Pri tome sam imala veliku podršku braće i sestre, koji su takođe davno napustili rodno selo i Višegrad.

I tako do 13. maja 2019. kada sam nezgodno pala i lakše povrijedila kičmu, ali sam se ipak, makar i usporeno,  mogla kretati. Ali, dolazi moj novi baksuz datum, 13, ovoga puta avgustu 2021.  U kadi kupatila u mojoj kući okliznula sam se i „dokrajčila“ moju kičmu. Dogurala sam do nosila i invalidskih kolica.

Nakon višemjesečnog liječenja, na nosilima, 11. avgusta 2022., donesena sam   ovdje u Dom za starija lica u Rogatici. Iako sam bila skoro nepokretna primili su me i zahvaljujući osoblju ove humane kuće i zaposlenog osoblja, ja sam ponovo prohodala bez invalidske hodalice. Uz moju upornost, tome su doprinijeli zaposleni u ovoj kući u kome je mene ponovo sunce ogrijalo. Ne znam kome za to više da se zahvalim. Da li mojoj Svjetlani Abazović, koja me  je pratila  i dan i noć,  direkktoru Raši Ćućuli, vrijednom „ladici“ za sve, Danku Ceroviću, ili…

Uz njihovu pomoć i  svakovrsnu podršku moje braće, od kojih jedan živi u Beogradu, a drugi u Opatiji, i sestre iz Beograda, koji i sufinansiraju troškove mog boravka ovdje u domu, ja ponovo hodam i radujem se životu u kome sam imala ne samo teških, nego i dosta lijepih trenutaka.

PJEVALA I NA TELEVIZIJI

Bila sam mlada i puna mladalačke snage. U sloboodno vrijeme, kao i svi mladi, radovala sam se životu i  u slobodno vrijeme bavila solo pjevanjem narodnih pjesama. Kao solista, i to sa ponosom ističem,  pjevala sam u tadašnjim kultiurno-umjetničkim društvima „Miljenko Cvitković“ i „Slobodan Princip Seljo“ u Sarajevu. Bili su to nezboravni  dani moga života.  negdje oko 1984. pjevala sam i na Televiziji Sarajevo i dobila čestitke za  izvođenje„teške“ a meni drage, pjesme „Dimitrije sine Mitre“. Za svoju dušu, a ne rijetko i za dušu drugih,  pjevala sam na brojnim izletima, sijelima  i drugim druženjima sa prijateljima i poznanicima, ali i u mojoj kafanici „Kočarim“ u Skoplju, kazuje Zora, koja sada živi od penzije od svega 320 maraka i izdašnu finansijsku pomoć braće i sestre.

Zora se  svojevremeno i udvala. Izabranik joj je bio prvak drame Narodnog pozorišta u Sarajevu Aleksandar Sibinović. Brak je trajao 6 godina i djece nismo imali.  Kada smo shvatili da smo različite duše, džentmentski smo se razveli,  1982, ali i ostali u dobrim prijateljskim odnosima, Aco je, nažalost, u međuvremenu otišao na onaj svijet, reče još Zora M. Marković, kako se ona sada predstavlja i potpisuje.