Slobodan Ristović iz Rogatice laureat još jedne književne nagrade

„ŽIŽLJEVINA“ – LIJEK ZA ZACJELJIVANJE ISTINE

ROGATICA – Još jedna književna nagrada stigla je u Rogaticu. Dobio ju je Slobodn Ristović, naturalizovani Rogatičanin koji je rođen u Čajetini. Po ženinoj liniji došao je u Rogaticu, a riječ je o prestižnoj nagradi Brankovog kola „Pečat varoši sremskokarlovačke“ za zbirku pjesama „Žižljevina“ koja je jedna u nizu koje je u bogatom opusu ovog plodnog književnog stvaraoca iz štampe izašla pred kraj prošle godine. U Rogatici je promovisana 15. februara ove godine.

Nakon ovog novog književnog priznanja Slobodan Ristović priča: -„Žižljevina“ je moja saksija u kojoj čuvam pelcere reči. Ti izdanci čuvaju naš jezik koji nas pamti i bez kojega bi pali u zaborav. Ja sam ga postavio na sadžak ili trojstvo koje čine: Bog, Otac i Majka. U tom temelju je kućarica svakog od nas. I zato, moram priznati da me je ova nagrada obradovala.Iznenadila su me mnoga čestitanja. Nisam znao na šta se odnose jer sam šeprtljast sa ovom elektronikom prepunom rojeva reči. Zahvaljujem se onima koji su me predložili i posebno onim koji su predlagačima udovoljili.

Inače, sada kada sam nagradu primio, najviše me bole pesme koje krijući od sebe pišem. Takvih je dosta i u mojoj „Žižljevini“. Dođu kao golomrazica. Krijem se ispod pepela reči gde zaceljujem istinu. Jer,poezija bez istine u sebi je što i prazna ljuska jajeta. Ona ne može da ispili nove ptiće, jer se nema čime okoreniti. I zato, po mom mišljenju, istina je sama po sebi nagrada. Ona je reč koja čini naš obraz pred Bogom i ljudima. Obrazom nije mahati, važi i za nagrade. Hvalisanje je pelcer muke. Ako vam je neko darivao „jabuku“, a ova nagrada meni je ta jabuka, znači da vam je vidio obraz. Ako toga nema, onda vam se narugao. Moji roditelji – otac rudar i majka domaćica, bili su nepismeni. Zamislite kolika bi ih bila sramota, ako bih ja dobio nagradu za nezasluženo?

Vi, gospodine Ristoviću, imate običaj da kažete da pisanje poezije nije zanat. Ostajete li kod toga?

Baš tako. Poezija nije ručni rad. Ona je damaranje majčine maramice koja se nije skorela ni posle njenog odlaska. Poezija je ujedno i postava očeve kape, šajkače, kojom udari o koleno kad se ljutne na Boga ili kada vrisne od sreće, zahvaljujući mu se što su mu rodile šljive ili snaha unuka. Bog, kako mu i dolikuje, sve to drži kao oraje u šakama.

Slobodan Ristović (71), koji u običnom razgovoru kaže „da živi sa obe strane Drine – u Rogatici i Beloj zemli kod Užicam gdje mu je drugi dio porodice“, od 1988. i prve objavljene zbirke pjesama „Vilin točak“ do ovih vremena objavio je 15 zbirki pjesama i šest knjiga proze. Zastupljen je u više antologija i prevođen na dosta stranih jezika. Širom Srbije okitio se brojnim vrijednim književnim nagradama. Među njima je „Blažo Šćepanović“, „Janko Tufegdžić“, „Homoljski pastir“ i „Kondir Kosovke devojke“ a za knjigu „Vodiće te u Mletke“ 2004.dobio je zvanje „Pesnika viteza“. Dobio je i dosta drugih nagrada i priznanja za čuvanje i njegovanje lijepe srpske riječi, tradicije i jezika.

Po Slobodanovim zbirkama pjesama „Kućne guje“ i „Čemerište“ snimljeni su istoimenidokumentarni filmovi. Film „Čemerište“ dobio je dvije Gran pri nagrade.