Životna priča Velemira Despetovića, jednog od najstarijih Rogatičana

  GRADIO ROGATICU I HAN PIJESAK

ROGATICA – Velemir Despetović bio je drugo po redu od osmoro djece u oca Rada i majke Jovanke, rođeno Stanišić, zemljoradsnika- seljaka iz sela Bukrići između Rogatice i Gučeva. Rođen je 18. novembra davne 1928. i ovih dana ušao je, „na zdravlje i dug život“ u 96-tu godinu, odnosno četiri do 100-te, prilično mukotrpnog, ali i zanimljivog seljačko-radničkog života, jedan je od trenutno najstarijih žitelja opštine Rogatica.

Sama činjenica da su moji roditelji imali osmoro  djece a bili seljaci i živjeli  od prihoda sa ekstenzivno obrađivane malog grunta zemlje i nešto stoke, može se zeključiti da se živjelo teško i od danas sutra, počeo je svoju životnu priču čika Velemir.

Zahvaljujući marljivom radu mojih oca i majke, koji su bili vrijedni, jaki i snalažljivi, nismo mi kao porodica bili mnogo siromašni. Imali smo svoju kuću, krave,  volove i uvijek nešto ovaca, ali se da bi se preživjelo, radilo i danju i noći, prisjeća se ovaj maltene stogodišnjak koga zdravlje i pamet još uvijek dobro služe.

Tu „idilu“ pekinuo je Drugi veliki rat iz koga smo uz mnogo peripetija i dosta sreće svi preživjeli. Najbliže onom najgorem, čini mi se, bili smo u proljeće 1942. kada samo za dan ili dva prešli Drinu u Miloševićima ili Starom Brodu u kojim je tih dana bio pogrom i pokolj srpskog življa. Da smo se i mi tu zatekli pitanje je da li bi preživjeli posebno što je tu bila samo naša majka i nas osmoro nejake djece. Na tada „slobodnu teritoriju“ u višegradskoj župi koju su kontrolisali lokalni četrnici i Švabe,  izašli smo goli i bosi, bez hrane i ostalog  potrebnog za iole normalan život. To je bio i razlog da smo i mi iako još djeca, morali rano počeli nešto privrijeđivati. Sjećam se, ja i brat Budimir,  rođen poslije mene,  smo u izbjeglištvu na području opštine Rudo, radili po cijeli dan za po kilogram brašna od kukuruza. Otac i majka radili su za po dva kilograma ovog brašna samo da bi nas prehranili.

Kad se oslobodilo i mi vratili u naše Bukriće, gdje se moj otac ostavivši  rodno Gornje Osovo,naselio na ženevinu, i gdje je kuća i sve ostalo izgorjelo i devestirano, ja kao najstarije dijete morao sam se,  iako sam imao tek 17 godina negdje zaposliti. Bilo je to već 1946. Primili su me u tadašnji „Rasadnik“ u Rogatici koji je pripremao teren i nove sadnice za dizanje voćnjaka na području tadašnjeg rogatičkog sreza i šire, jer smo „pakete“ mladih sadnica peko željezničke stanice u slali nekom i negdje.

U „Rasadniku“ ostao sam do odlaska na odsluženje vojnog roka u JNA. Služio sam tri godine u Sloveniji i iz vojske došao kao rezervni vodnik, jer sam prošao potrebnu vojnu obuku i „vodio“ vojsku. Po dolasku kući, uz brata Budimira, dominirale su sestre, Milanka, Milka i Petra, i mlađa braća Milan i Milorad, sa reputacijom dobrog vojnika, vrata su bila širom otvorena. I ubrzo sam nakon višemjesečnog kursa, stekao diplomu kvalifikovanog zidara i odmah dobio posao u tadašnjoj Komunalnoj upravi u Rogatici.

Prvo moje „vatreno krštenje“ kao majstora zidara bilo je na izgradnji zadružnog doma u Gučevu, koji je bio i moj dom, jer je građen u susjednom selu. A onda, gradio sam put do zadružnog doma u Gučevu, put do Zakoma, Pašić kula – Kozići i nekih drugih objekata u Rogatici.

Vremenom, moja grupa građevinara pri Komunalnoj upravi ojačala je dotle da je od nje formirano posebno preduzeće kome je dato ime „Standard“. Došli su novi radnici, uprava, tehničari i inženjeri, ali i novi poslovi. Građena je Rogatica uzduž, poprijeko i u visinu, jer je dobila i prve višespratnice. Prešli smo i granicu opštine. Gradili smo i Han Pijesak, od prve pijace do višespratnica i nekih drugih komunalnih objekata, prisjeća se čika Velemir.

Zbog potrebe poslova, jedno vrijeme radio sam nekoliko godina, na poslovima održavanja puta Rogatica – Zakomo, da bi se ponovo vratio u „Standard“ u kome sam, kao invalid rada 1984., nakon 39 godina radnog staža, i penzionisan. Po tom osnovu danas „uživam“ penziju od  563 marke. Bilo bi bolje da imam više, jer bi  na taj način pomogao mom sinu Mići i njegovoj porodici koja se o meni danonoćno brine u ovim poznim godinama moga života. Nije to ni lako. Jer, ja sam mator i bolešljiv čovjek. Užasno me bole noge i teško koračam idući stazama moga strica Mijata koji je doživio 110 godina.

Udarnik sa radnih akcija

Ono čime se Velemir posebno diči  je njegov dobrovoljni omladinski rad. Bio je učesnik na ORA na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo i autoputa  Beograd – Zagreb, u Lipovici kod Šida, i sa obje akcije dolazio sa značkom „udarnik“. Gradio je i brodogradilište u Splitu,odakle je uz udarničku značku donio i prelaznu zastavicu.

Oženio se u 23 godini sa suprugom Jovankom (Mrakić) i sa njm satekao troje djece – dvije kćerke – Milanku i Milenku, i sina Miću, ali je na njegovu žalost umrla 2000-te godine. Ono što mu teško pada je činjenica da je sve manje njegovih iz generacije sa kojim bi mogao „da se ljudski  i sa razumjevanjem  popričaju“. Koliko se on sjeća, živ je ali ostario kao i on,  Rade Arbinja u Zakomu, koji je , čini mu se, rođen 1929., odnosno godinu dana mlađi od njega. Ostali su otišli „Bogu na ispovijest“, reče sa ironijom čika Velemir.