Tri jubileja Radivoja-Rada Simeunovića

Zabilježeno u Rogatici

ROGATICA – Radivoje, Rade, kako  su ga uvijek zvali njegovi najmiliji, prijatelji i poznanici, iz Rogatice, ovih dana obilježio je tri velika jubileja. Od 12. juna ušao je u 92. godinu života, u kojoj  bilježi i 67. godinu bračnog života sa svojim životnim saputnikom Danicom, rođeno Perković u selu Jelovcoi u opštini Han Pijesak, i 46 godinu „staža“  kao penzioner udruženja u Rogatici.

Ovi rijetki jubileji bili su povod da Rade i njegova Danica, upriliče malu porodičnu svečanost. Došli su im iz Dortmunda u Njemačkoj ćerka  Snežana  sa suprugom Zoranom Lazićem, i mlađa Slađana sa svojim mužem  Zdravkom Ljubinac iz Seljana kod Rogaticde.  Na spisku „gostiju“  je i četvoro unučadi i troje praunuka Simeunovića.

Slavlje Simeunovića uveličao je i jedan broj Daničine rodbine iz Han Pijeska i prijatelja iz Rogatice. Radovih nije bilo. Iako još ko ima – daleko, u oklini Milića. Jer, braća Risto i Dušan  i sestra Dušanka žive su ustaše spalile 1942. godine u rodnom selu Kostrača desetak kilometara  udaljeng od Milića u pohodu na Drinu kada se desio poznati pokolj u Starom Brodu i Miloševićima kod Višegrada.  Druga  Radova sestra,  Cvijeta,  umrla je u logoru iako je imala svega nekoliko godina, jer je rođena 1940. Njihova i Radova majka Joka,  priča Rade, presvisla je od žalosti za izgubljenom djecom pred sam kraj Drugog svjetskog rata. Za njom je ubrzo na onaj svijet otišao i njegov otac Jovan pa je Rade kao siroče nakon rata morao da pođe u dom za siročad u Lukavcu, gdje je završio 4 razreda  osnovne škole, a onda put Han Pijeska u kome  kao učenik u privredi izučava  kovački zanat.

Sa diplomom kvalifikovanog kovača, ali bez dana iskustva, prvo zaposlenje imao je u „Krivajinom“ pogonu u Pjenovcu  kod Han Pijeska i tu ostao skoro dvije godine, a onda u JNA na odsluženje vojnog roka. Bilo je to u Požegi u Srbiji, rod artiljerija.

Iz vojske sam došao sa odličnom karakteristikom i umjesto da se ponovo vratim kovačkim poslovima, na nagovor dobrih ljudi, prijavio sam se i primljen u miliciju za koju sam imao dosta preddispozicija – visinu, snagu, a možda i pamet, sa smjehom priča čika Rade i dodaje.

Nakon obuke prvo moje službovanje kao policajca, bilo je u jednom selu kod Dervente, odakle sam zbog nekih bezveznih nesporazuma dobio premještaj i gle čuda  u Žepu do koje još nije došao ni  makadamski put iz  Rogatice       i sa Han Pijeska. Obilazeći, i danju i noću,  sela žepskog kraja,  Rade mlad, kršan i jlijep momak za ženidbu i uz to još policajac, zaljubljuje se u od njega pet godina mlađu Danicu Perković, mladu i lijepu seljančicu  iz sela Jelovci  i ne dugo poslije toga Rade i Danica,bez svatova i ostalog što to prati, rekoše sudbonosno „da“ , 1958.  na Borikama, pred matičarem Desimirm Ćorićem.

Već naredne, 1959. dolazi novo veselje – prva kćerka Snežana a 1964. i druga, Radova i Daničina miljenica, Slađana, ali u Sjeversku kod Borika gdje je Rade dobio novu službu,  sa zadatkom da i dalje „pokriva“ teren Žepe   s obzirom na to da je u neku ruku bio zet i stari poznanik toga kraja.

Kao uzoran policajac Rade je dobio šansu i za napredovanje.  Poslat je u Savezni SUP iz Beograda na dopunsko osposobljavanje za rukovodne radnike i nakon što je uspješno savladao predviđenu obuku, biva raspoređen na poslove kriminalističkog inspektora u sarajevsko-romanijskoj regiji. „Stolovao“ sam u Rogaticiu i na tim poslovima  bez službene mrlje i mrlje na obrazu na tim poslovim ostao sam do penzionisanja 1. januara 1978. godine od kada sam, po mom skromnom osjećaju,  u zasluženoj mirovini sa trenutno  nešto više od 850 maraka penzije.

Sa penzijom sam i donekle zadovoljan. Meni i supruzi u ovim godinama i može biti, jer i djeca pripomažu, posebno Ljubinci, koji su tu stalno uz nas,  ali sam nezadovoljan odnosom prema nama starim kadrovima u policiji. Moglo  bi nam se makar ponekad, uz Dan policije,  ukazati malo pažnje, reče čika Rade koji se uz pomoć dva štapa kreće u i oko porodične kuće, a ponekad „trkne“ i do „čaršije“ i udruženja penzionera čiji je član više od četriri decenije i  da noge vide puta i oči  svijeta.

I dok čika Rade uživa u zasluženoj penziji uz radovanje na svaki dolazak nekoga od unuka i praunuka, a ima ih, kako reče, hvala Bogu, sedmoro, kad mu dođu, dotle njegva životna saputnica Danica, uz sve to, ali za oko 5 godina mlađa od supruga, još uspješno obavlja dosta poslova u njihovom ne baš malom vrtu u neposrednoj blizini porodične kuće u ulici Srpske sloge.

Sve nam je dobro pošlo i nosi rekorde. Bojati se samo grada i za našu porodicu,  u užem i širem smislu, neće biti problema kad su u pitanju osnovni  poljoprivrwedni proizvodi – krompir, pasulj, kupus i drugo iz vrta, reče Danica.