Sokočanka Slobodanka Ćuković izabrala

U ROGATICU UMJESTO ISTOČNOG SARAJEVA

ROGATICA – U Domu za starija lica „Sunce“ u Rogatici, koji je ove godine na skroman način obilježio 15-tu godinu uspješnog humanitarno-socijalnog rada, postala je uobičajena praksa da se obavezno njihovim štićenicima uz malu svečanost obilježavaju rođendani, na način što se skromna svečanost upriliči jednom za sve koji u tekućem mjesecu imaju rođendan. Nekog mjeseca to bude za jednog, dva ili više korisnika njihobvih usluga.

Ovog oktobra, čiji se broje posljednji dani, rođendansko slavlje bilo je samo jednom štićeniku. Radi se o Slobodanki Ćuković, koja je 21. oktobra ušla u 91 godinu života. Kao i uvijek upriličeno je skromno slavlje uz čestitke sa velikom rođendanskom tortom, kafom, određenom količinom sezonskog voća i neizostavnom čašom nekog negaziranog, a ispod stolova prođe i koja ljutog, pića?!… Gosti slavljenika-slavljenice bili bi najdraži sapatnici iz Doma, član porodice koji se tada zadesi i dio osoblja ove humanitarno-socijalne ustanove u kojoj pozne godine provodi 80-tak starijih lica iz opština sarajevsko-romanijske i gornjedrinske regije a tu je po neko i iz drugih krajeva.

Slobodanka je rođena u malom naselju Nadići na periferiji Sokoca. Jedna je od dvoje djece u oca Miloša i majke Ljube Bojović, kojim je svojevvremeno osnovno zanimanje bio rad u poljoprivredi, ali se otac usput u mladim danima bavio i šnajderajom, odnsno krojenjem i šivanjem uglavnom muških odjevnih predmeta na staroj dobroj na nožni pogon „singerici. Pošto su tih godina, pogotovo između dva velika rata, to sebi mogli priuštiti bogatiji ljudi, ili ti gazde, i zarada nije bila zanemarljiva. Novac koji je iz te usputne ali parali djelatnosti zarađivao, Miloš je ulagao u kupovinu dukata i oni su mu, ostalo je mlađim da pričaju, u proljeće ratne 1942. godine spasili porodicu. Dao ih je skeledžiji koji ju je prevezao preko mutne i nabujale Drine i izbjegla ono što je zadesilo preko 6000 drugih Srba, isključivo civila i nejači, u Miloševićima i Starom Brodu na Drini nedaleko od Višegrada koje su na svirep način pobile ili žive u Drinu natjerale ustaše zloglasne „Crne legije“ Jure Francetića, o kome govori spomen kompleks podignut u Starom Brodu 2008. i kasnijih godina.

Slobodanku, kršnu i drčno ponosnu Glasinku, život nije mazio. Kao dijete sa nepunih sedam godina zadesio je rat i izbjeglištvo u Srbiju, pod kraj 1944. ostala je bez oca Miloša, koji je najveći dio rata proveo u ustaničkoj vojsci na Romanini i bio „šef“ prve partizannske radionice u Podromaniji kod Sokoca u kojoj su šivena odijela za ustanike-partizane na Romaniji. Nedugo poslije rata od neke dječije bolesti za koju u to poratno vrijeme nije bilo lijeka, umro joj je i jedini mlađi brat Slobodan, a ona sa majkom ostala sama i borile se za koliko-toliko normalan život.

Zbog opšteg stanja u porodici, koju su još sačinjavali, stričevi, strine i njihova djeca, Slobodanku majka nije mogla slati u osnovnu školu, ali ona nije gubila vrijeme. Prva slova i brojeve „krala“ je od druge djece, uglavnom muškaraca iz bliže rodbine koji su išli u školu. Kao samouk naučila je čitati i pisati, što joj je kasnije u životu puno valjalo, priča ona. Od oca je naslijedila rad na šivanju muških odijela i to joj je u životu i te kako pomoglo. Sašiti jedno moderno muško odijelo, značilo je zaraditi lijepu sumu novaca, a Slobodanka ih je dosta skrojila i sašila. I zbog toga bila cijenena i poštovana. I danas to traje iako je napustila singericu i ostali krojački pribor.

Kao kršna Romanijka udala se 1951. u 17 godini. Njen izabranik bio je, takođe, Romanijac, Veljko Ćuković iz sela Bukovik nedaleko od Sokoca. Ali, Veljko ubrzo odlazi u JNA i ostaje dvije godine. Sa njegovim povratkom iz vojske, dolaze i djeca. Kćerke Sava i Milada i sin jedinac Slobodan.

TROJE DJECE – ČETIRI FAKULTETA

Vremenom Veljko se zapošljava u državni posao. Kraj rada i penziju dočekao je kao „pumpar“ u benzinskoj pumpi INE u Sokocu. U međuvremenu, slijedila je kupovina placa u naselju Baltići i izgradnja kuće uz školovanje djece. Svo troje su osnovnu i srednju školu zavšili u Sokocu, a fakultete, kćerka Sava – dva, i Slobodan u Beogradu, a Milada u Sarajevu.

Danas mlađi Ćikovići, a neki i sa novim prezimenima, žive i rade – u Podgorici Sava, u Beogradu Milada i Slobodan u Ljubljani, gdje su svili porodična gnijezda. Majka je ostala sama u velikoj kući na sprat u Sokocu. Godine i mukotrpan život učinile su svoje i Slobodanki treba tuđa pomoć. Nije htjela da opterećuje djecu pa je pristala da bude smještena u neki dom za starija lica. Pokušali su sa Mladicama u Istočnom Sarajevu. Tamo joj nisu odgovarali uslovi i evo je u Rogatici. Došla je, kazuje u maju ove godine, i zadovoljna je onim što joj se ovdje pruža. Uz svoju penziju i pomoć djece, koristi apartman u kome je sama, okružena inventarom koji joj najviše odgovara. Među njima je i hodalica, jer su je nogo prilično izdale. O osoblju i ostalom u domu – kazuje sve najljepše.

DO VOZAČKE DOZVOLE BEZ DANA ŠKOLE

Iako bez dana škole, Slobodanka je bila među prvim ženama Sokoca koja je položila vozački ispit. Bilo je to 14. novembra davne 1981. Položila ga je u trećem pokušaju, a njen suprug Veljka u šestom, sa smjehom priča ona. Za volanom svoga „stojadina“, a fiću „nacionale“ nije ni vozila, prešla je, kazuje njen sin Slobodan, hiljade kilomtara ne samo putevima sokolačke opštine,nego i više puta hodila do i po Sarajevu i Beogradu i dosta drugih mjesta, posebno dok su joj djeca bila na školovanju. Jer, trebalo je „dobaciti“ majćinu pitu, kolače i drugo što su ona voljela, a majka udovoljavala…
Slobodanka je samo jedna od više Sokočana koji su boravili ili boravew u Domu „Sunce“ u Rogatici. Bio je tu i doajen sokolačne prosvjete i glumac u filmovina Emira Kusturice Obrad Đurović. Otišao je na onaj svijet, a sjećanje na njega čuva mlado drvo Lipe, koga su, njemu u sjećanje, zasadili i poklonili članovi Obradove porodice. O lipi brine osoblje doma i štićenici i ona dobro napreduje, rekoše u domu „Sunce“.
Da je Dom „Sunce“ kuća starijih pokazuje i podatak, reče direktor Radomir Ćućula, da u njemu trenutno boravi seam osoba sa 90 i više godina. Guraju ka stotoj. K,o prvi „stigne“ njemu će, iključivo na račun Doma, biti pripremljeno posebno slavlje.