Slobodan Ristović iz Rogatice laureat književnog konkursa „Miloš Vidaković“ u Rudom

RIJEČ JE NAŠ OBRAZ PRED BOGOM

ROGATICA – Na tradicionalnim, ove godine 24. Vidakovićevim danima kulture u Rudom, čiji su organizatori Javna ustanova Centar za kulturno-prosvjetnu djelatnost „Prosvjeta“ i Književni klub „Miloš Vidaković“, u čast velikog pjesnika Miloša Vidakovića (1891–1915), proglašenjem najboljih i dodjelom nagrada okončan je ovogodišnji, 13. po redu, međunarodni konkurs na temu ljubavne poezije.

Na konkurs je pristiglo 133 rada književnika iz Srbije, Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kanade i Australije. Žiri u sastavu: književnici Mirko Vuković (predsjednik), Ranko Preradović i Zoran Kostić, najboljom ljubavnom pjesmom proglasio je djelo pod šifrom „Od riba izvajana“, čiji je autor Slobodan Ristović iz Rogatice.

Drugo mjesto pripalo je pjesmi „Mahaluša“, autora Srećka Grujanovića iz Priboja (Srbija), dok je treće mjesto osvojio Aleksandar M. Arsenijević iz Beograda sa pjesmom „Pjesma nad pjesmama“.

Dodjela nagrada održana je u nedjelju, 1. decembra, na prigodnoj svečanosti u Rudom. Laureat prve nagrade, Slobodan Ristović, istakao je da je Rudo mala varoš sa imenom velikog pjesnika Miloša Vidakovića, koji je, iako je živio svega 24 godine, ostavio dubok književni i pjesnički trag. Dodao je da mu je posebno drago što je dobio ovu nagradu koja nosi oreol najboljeg.

Nagrada u Rudom bila je prilika da Ristović, član udruženja književnika Srbije i Republike Srpske, iznese svoje viđenje poezije i ljubavi:
„Poezija je moje postojanje u njoj. Ako se u njoj nisam ukrovio, znači da sam započinjao neku građevinu čiji me temelji neće upamtiti. Reč pesnika je njegov obraz pred Bogom. Ljubav mora biti najveća vrlina čovekova, koja čuva svet od posrnuća. Danas prisustvujemo stravičnom ataku na reč, masovnom stradanju izazvanom onim što nazivamo veštačkom inteligencijom, koju bih radije nazvao izveštačenom. Taj pogrom ogleda se u književnosti i drugim prljavštinama koje čine svet čovekolikim, udaljenim od evolucije i Čoveka.“

Za kompletnost ove priče, evo i prvo nagrađene pjesme:

PRVA PAPER NJENA
Pištala je kao lasica
Kojoj se grlo smolom oblepilo
Pa zlatna gar nije mogla
Nebu ni ponoru.

Trzala se kao konić
U vosku sveće
Goreći sa oba kraja.

Kićanka vriska
Na bičaju svetlice
I vedlo rovcu u grobu
Bivše budućnosti.

Bila je podina svilenog bršljana
Pod mojom svečanom uniformom
Sašivanom od uspomena.

Na prvu paper njenu
Od koje sam iskovao sablju
I u kaniju prsiju zario,
I evo jutros,
Pod bridom njenim
Pišti lasica.

Mokra,
Kao da je od riba izvajana.
Da mi nije njenih usta,
Pomislio bih
Da me okivaju
Onim sindžirom
Kojim su vodili Vujadina
I oba mu sina.

Inače, Slobodan Ristović rođen je 1952. godine. Odrastao je u Radljevu kod Uba u Srbiji, gdje je završio osnovnu školu, a školovanje nastavio u Užicu. Objavio je tridesetak knjiga poezije i proze. Njegova djela su objavljivana, nagrađivana i prevođena. Mnogi književni kritičari smatraju ga jednim od najvećih živih srpskih pjesnika. Trenutno živi i stvara u Rogatici. O sebi rijetko govori, ali je za portal 058.ba ipak podijelio ponešto.